Današnja objava potaknuta je sportom na televiziji. Ne brinite, ne pada mi na pamet pisati o sportu 🙂 , ali sport na tv-u je jedna od onih stvarčica koje mi ponekad idu malo na živce. Jeste li i vi kao ja, da u pravilu ne reagirate na te sitnice koje vas nekako živciraju, i tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan? I onda jednog dana… BUM!!! Možda se moj suprug neće složiti sa mnom, ali mislim da općenito nisam baš netko tko previše prigovara. I sama sam svjesna da imam milion mušica i da sa mnom ponekad nije lako… Počevši od moje potrebe da unatoč troje male djece, kuća mora uvijek biti besprijekorno čista i sve na svom mjestu, činjenice da se krevet mora napraviti odmah po ustajanju, a stol pospremiti i suđe oprati odmah nakon ručka… Jer sačuvaj Bože, prvo se malo odmoriti, kako meni to suprug zna reći… Ali pisala sam već o perfekcionizmu pa neka ostane za sada samo na tome, da i ja znam biti naporna sa svojim “mušicama”. 🙂

U načelu stvarno nemam nekih problema da mi bolja polovica gleda sport na tv-u. Ja osobno ga ionako rijetko gledam. Ali imam i ja dana kada se dignem na krivu nogu pa prigovaram zbog sveg i svačeg. I tako sam se, jednog dana, tamo negdje prošle godine, usudila reći: “Zar na ovom tv-u nema ništa osim nogometa i ribolova?!”

A na to je, kao hladan tuš, uslijedilo: “Neki od nas imaju interese!”

I muk.

I tišina.

Ja jako rijetko ostanem dužna odgovor, ali bome taj puta sigurno jesam. I Denis se, kada je shvatio što je rekao, odmah ispričao. I vjerujem mu, da nije htio da to tako zvuči, ali tako je to s riječima… Jednom izgovorene, napravile su svoje. I nema povratka. Možeš se ti ispričavati koliko hoćeš, izrečeno je izrečeno. I tako je ovih par riječi potaknulo moje razmišljanje.

Jer, ruku na srce, nisam ja uvijek bila mama. Točnije, nisam uvijek bila mama troje djece. Jer dok sam imala samo Evu, imala sam i brojne interese. Tri puta tjedno išlo se na pilates, obvezne večere i druženja s curama, odlasci u kino, kazalište, o putovanjima da ne govorim. Kratko rečeno, imala sam život.

A onda…. Onda je u dvije godine došlo dvoje djece, a točno između to dvoje djece kupljena je kuća koja je tražila cjelogodišnju renovaciju. I u svom tom kaosu, moji su interesi negdje odlutali. Za njih jednostavno više nije bilo vremena.

Možda sam vam već i rekla, ali Noah je rođen kao nedonošče. Od dana njegova rođenja, moj život tj. život kakvog sam do tada poznavala je stao. Sve je bilo podređeno njemu i njegovim potrebama. Dobrih godinu i pol dana, nas dvoje je hodočastilo po vježbama i specijalističkim pregledima. I ne žalim niti jednog dana, jer znam da je zbog moje upornosti, moje dijete danas, savršeno zdravo! Ono malo slobodnog vremena što je ostalo, posvetila sam Evi i suprugu. Naravno da to nije bilo ni približno onom na što su navikli, ali više ga nije bilo. Kada je Noah imao 17 mjeseci, ostala sam trudna s Juditom, a kako sam prije već rekla, tijekom trudnoće, imali smo renovaciju i preseljenje u novu kuću. Svi koji ste to prošli, znate koliko vremena, snage i živaca sve to skupa košta.

I onda je ubrzo nakon što smo se “sjatili” u novom gnijezdu, stigla princeza. I sada je tu bilo troje djece od kojih je jedno u školi, drugo s tek navršene dvije godine, još uvijek u pelenama, traži da ga se hrani, presvlači i uspavljuje. I beba, naravno! Ja na dane više nisam znala tko mi glavu nosi. Reći ću vam sada nešto, za što se puno ljudi šokira kada na glas to kažem. Ili mi jednostavno ne vjeruju, misle da se šalim. Nakon par mjeseci pošto se Judita rodila, a kao i svako dojenče, stalno je bila “prikopčana” za mene, uz Evinu školu i Nou koji je jednostavno bio jako mali, ja sam iskreno mislila da više ne mogu tako dalje. Došlo je do toga da sam suprugu jednog dana rekla da ću otići od njih, da više ne mogu. Shvaćate me? Bila sam u tom trenu spremna ostaviti svoju djecu i samo tako otići. Puno vas će me sigurno sada osuđivati, možda i s pravom, ali ako se makar jedna od vas, pronašla u ovome ili možda trenutno i sama prolazi sve ovo, nadam se da će joj ovo moje priznanje možda pomoći. I nema tu puno utjehe, jednostavno treba čekati bolje dane. A oni će doći. Doći će dan kada je osmjeh vašeg djeteta puno moćniji od umora i iscrpljenosti zbog još jedne neprospavane noći. Zato, ako se netko baš sada osjeća onako, kako sam se ja osjećala prošle godine, vjerujte mi – proći će.

Da ne bi bilo kako se samo žalim ;), priznajem da i dalje kod mene ima dana kada sve jednostavno klizi… Kada su djeca poslušna, kada nema problema oko jela, kada uživamo svi skupa u druženju. Ali vjerujte, ima i jako puno dana kada su svi troje nemogući, kada ne stignem niti ručak podgrijati, a kamoli nešto ozbiljnije skuhati… kada svatko od njih želi da se igram baš s njim i samo s njim… kada Evi koja je ponekad, čini mi se, na pragu puberteta, jednostavno treba mama samo za nju, kada Noi tri sata treba objašnjavati kako mora pod tuš, a Juditi po stoti put ponoviti da ne stavlja u usta sve što nađe na podu. I čini mi se da baš u takve dane, moja bolja polovica, onako kroz neku polu šalu, zna reći da u zadnje vrijeme nemam vremena za njega… roditelji mi se baš tada odjednom sjete da nisam dugo dovela djecu da ih vide… I čini se da svima nešto treba… i to u isto vrijeme… ponekad stvarno imam osjećaj kao da me povlači svatko na svoju stranu i koliko god se trudim, nikako ne mogu udovoljiti svima.

A što je još gore, njihovi zahtjevi i potrebe kao da iz dana u dan rastu! I priznajem da sam za puno toga ja kriva jer sam doma s njima stalno, jer se odazivam na svako njihovo “mama”, jer im jednostavno svima želim udovoljiti. Samo što time što udovoljavam njima, ne udovoljavam sebi. U zadnje tri i pol godine, ja sam sve , ali baš sve podredila obitelji. I zaboravila na sebe. Da me sada netko pita, što želim, mislim da ne bih ni znala odgovoriti. Jer ja kao da nemam želja. Ja sam tu da ispunjavam potrebe i želje drugih, a ne sebe. Barem se tako ponekad osjećam. I upravo taj osjećaj sam imala kada mi je suprug rekao kako nemam nikakvih interesa. Priznajem da me to jako pogodilo, jer se meni čini kao da sve od sebe dajem i sve to dajem zbog njih, a oni to uopće ne primjećuju.

I sutra kada odlučim sama popiti kavu u miru, a Eva pita “mogu s tobom?”, Noah i Judita odmah zaplaču kada vide da se spremam van, opet ću popustiti i uzeti ih sobom. Iako svjesna da sebi loše radim, ali vjerujte mi, postala sam previše umorna da se raspravljam s bilo kime. Sasvim svjesno idem linijom manjeg otpora, samo da svi budu zadovoljni. Oni. Jer oni su bitni. Odnosno, trenutno bitniji od mene. I mogu vam reći da sam ponekad baš ljubomorna na svog supruga i na činjenicu da se može “otkačiti” od nas i otići na more, u teretanu, sa frendom na pivo…. I što je najbolje, djeca pritom uopće ne reagiraju.. Nema plača, vrištanja, moljakanja da idu s njim. Samo pristojno “pa-pa tata” i to je to! Pa da čovjek ne poludi!

Ono što me drži i što mi daje snagu za dalje, jest čvrsto vjerovanje u to, da je ovo samo faza koja će proći. Narasti će i neću im više biti toliko bitna ni potrebna. I kada dođe taj dan, sigurna sam da će mi faliti sva ta njihova preokupacija sa mnom. 😉

Samo se nadam da, u iščekivanju tog dana, neću sasvim izgubiti sebe.

Držite mi fige… 😉

A ako je i vama slično kao meni, izdržite još malo pa možda jednom i sve “premorene” mame, skupa popiju kavu u miru. 😉

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah