Missing Consumer Key - Check Settings

A na kraju vam želim…

Evo nas opet na još jednom kraju… jedne godine…jedne brojke… Čudna je bila ova dvadeseta…ne moram vam to govoriti. S jedne strane otuđena, usamljena, prepuna straha i neizvjesnosti… S druge strane nam je možda baš ta otuđenost od drugih, od svijeta, dala da se povežemo sa onima koji su nam najbliži. Sjećam se, kako smo na početku prvog “lock down-a”, suprug i ja mislili kako nećemo preživjeti rad od kuće, školu od kuće.. svi stalno kući, sami, bez posjeta, bez izlazaka.. Na kraju nas je život podučio još jednom i pokazao koliko malo nam je u biti potrebno za život, koliko kreativni možemo biti, koliko djeci možemo pružiti zabavu i bez posjećivanja igrališta, igraonica, prijatelja, koliko ljepote se krije u nama neposrednoj blizini.

Za svega nekoliko dana, poželjeti ćemo jedni drugima, prvenstveno zdravlje, ljubav, mir… i sreću… Zanimljivo da si svake godine zaželimo više manje isto.. i to upravo ono što nam novac, a niti itko drugi ne može dati. Ono na što ni sami možda, ne možemo utjecati. Ono što je prepušteno sudbini da nam namijeni.

Možda na jednu od ovih želja ipak možemo sami utjecati. Barem malo. Mislite li da na sreću možete utjecati? Da možete birati hoćete li biti sretni ili ne?

Prije par godina, kada se moj stari život raspadao, divna prijateljica zaželjela mi je ovo:

“Ne želim da ti se ostvare svi snovi, jer tada više nećeš sanjati. Ne želim da ti se ostvare sve želje, jer ćeš tada prestati željeti. Želim da ti se ostvari ono što ti je potrebno da budeš sretna!”

Što kažete? Koliko toga je potrebno da bismo bili sretni? Može li se sreća uopće mjeriti količinom nečega?

Suprug mi u svađi ponekad zna reći kako sve imam, a opet sam nesretna. Zaboli me tada, jer nisam nesretna. Uistinu. Ali, da li sam sretna? Činjenica da ne mogu potvrdno odgovoriti, govori za sebe. Pokušavam mu onda objasniti kako nisam nesretna, ali nešto fali da bih mogla reći da sam sretna.

I misleći ovo i govoreći to sada otvoreno ovdje, moram priznati da me obuzme strah… i stid.. Jer sve imam! Zar ne?! Predivnu, zdravu djecu. Život dijelim da čovjekom za kojeg vjerujem i osjećam da je savršen za mene. Imamo divan dom i sve ono što čovjeku treba da bi bio sretan… A opet kao da nešto fali. Shvaćate?

Pisala sam vam prošli puta o tome kako me na dane obuzme tuga i čežnja… kako mi na dane, nedostaje stara ja… I pitam se, da li bih onda bila sretna..da sam još uvijek ona stara??

Ne znam.

Možda je stvar jednostavno u percepciji.. Znate ono – za nekoga je čaša uvijek napola puna, a za nekog napola prazna. Pogađate u koju grupu ja spadam. I dok moj suprug i u nečem lošem, nađe mrvicu dobrog, ja čak u dobrom, vrlo često nađem nešto loše.

Mogla bih sada naći milion i jedan razlog zašto je moj pogled na svijet takav kakav je. Mogla bih vam sada reći kako se ponekada bojim da ne zaslužujem sreću. Kako ponekad stvarno mislim da je sreća privilegija namijenjena samo pojedinima od nas. Mogla bih. Ali neću! Neću, zato što želim vjerovati da svi mi zaslužujemo biti sretni. Zato što želim vjerovati da, makar u maloj mjeri, možemo utjecati na sreću. Zato što želim vjerovati da je pitanje sreće, u nekoj mjeri, samo pitanje pogleda na svijet oko nas.

Nedavno sam sa svojom dječicom, počela “igrati jednu igru”. Na kraju dana, sjednemo u krug, pružimo si ruke i na glas kažemo za što smo u tom danu zahvalni. I primijetila sam kako je moja Eva u stanju, ponekada naći i desetak stvari za koje je zahvalna u tom danu, dok ja jedva nađem dvije. I kroz tu “igru”, sam počela primjećivati kako je percepcija sreće stvarno u oku promatrača. Dok ona s lakoćom pronađe sitnice koje su ju u tom danu usrećile, moj fokus bježi prema velikim stvarima… zdravlju i sličnom. A budući naše dane ispunjavaju sitnice koje Eva bez problema, na kraju dana sumira, ona je, može se reći puno sretnija od mene.

Kako su se zadnjih godina u mom životu dogodile značajnije promjene, čini mi se da sam na neku ruku izgubila sposobnost, zamjećivati te sitnice budući je fokus stalno na nečem kompliciranom, teškom. Kao da sam konstantno u nekom grču i zaboravila sam biti opuštena i uživati u trenutku. I onda se pitam, kako se opustiti toliko da opet vidim sve te male stvari koje me okružuju?!

Možda jedino vjerom. Vjerom da sam dovoljno jaka da se nosim sa svojim životom i svime što on nosi. Vjerom da sam dovoljno dobra. Ne samo drugima, već prvenstveno sebi!

Prepustiti se životu. Prihvatiti ga takvim kakav je i prestati osjećati krivnju zbog nekih stvari. Prestati konstantno pokušavati biti bolji i uzeti jednostavno predah. Svjesno odabrati sreću!

Hoćete pokušati skupa sa mnom??

U pravu ste sada ako mislite da na puno toga što utječe na našu sreću, ne možemo utjecati.. da je puno toga što nas čini sretnima, zapravo izvan naše kontrole. I slažem se s time. Ne znamo što nam sutra nosi, ne znamo ništa i ne možemo utjecati na ništa osim na sebe same. Zar ne?

Pa zašto onda ne bismo odabrali biti sretni? Barem u onom dijelu u kojem možemo utjecati na neke stvari? Zašto ne krenemo od vlastitog stava i gledanja na svijet oko nas? Vjerujem da nas puno sitnica u danu usreći.. zagrljaj našeg djeteta, njegova topla ručica na našem licu, spontana poruka našeg supruga, poziv starog prijatelja… Zašto sve te “sitnice” koje unose sreću na kratki trenutak, ne bi bile dovoljne da možemo reći da smo taj dan bili sretni?! I možda neće uspjeti uvijek i svaki dan, ali krenimo tražiti sreću u tim naizgled malim stvarima i vjerujem, stvarno vjerujem, da ako nam pođe za rukom, svaki dan izdvojiti te sretne trenutke, da ćemo na koncu biti sretniji.

Zato vam od srca želim da na ovom prijelazu odaberete sreću. Neka sreća bude vaš svjestan odabir! Zaslužili ste biti sretni!

A da biste bili sretni, prihvatite se takvi kakvi jeste, pomirite se sa samim sobom, oprostite si za neke davne pogreške i prestanite misliti kako je činjenica da niste ili ne možete biti sretni, neka vrsta kazne za vaše grijehe. Darujte si mir. Mir sa samim sobom. To vam svima želim!

E sad bi bilo dosta! 😉 Kako bi kod nas u Dalmaciji rekli: “Stojte mi dobro i vidimo se nagodinu!” 🙂

Hvala vam svima što ste tu i nadam se da se čitamo i u Novoj!

Voli vas,

Vaša S.

Ostavite komentar