Missing Consumer Key - Check Settings

Biti roditelj 2020.

Od trenutka od kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali su dio moje.

Sigurna sam da su i naši roditelji, roditelji naših roditelja i tako dalje, svi prolazili određene teške faze i strahove u odgoju svoje djece, ali nekako mi se čini kako je današnjoj generaciji roditelja puno teže. Možda mi se samo čini jer sam ja sada ta koja se našla u ulozi roditelja, ali zastanite na tren i razmislite malo. Dok smo mi bili mali, prometa je bilo znatno manje, samim time nije te hvatala panika pri svakom prelaženju ceste pri kojem čvrsto ne stežeš djetetovu ruku. Kada smo krenuli izlaziti, najveći strah naših roditelja bio je vjerojatno, hoćemo li ući u automobil s nekim tko je popio piće ili dva. Dobro, vjerojatno su strahovali i hoćemo li mi cure, doći kući trudne…. 😉

Ali svi ti njihovi strahovi (koji će doći i do nas, samo nek djeca još malo porastu), bili su realni, opipljivi. Mi nasuprot tome, odgajamo djecu u vremenu kada je tehnologija sastavni dio naših života. I dok nam robot usisava kuću, dok mi pritom ispijamo kavu ili obavljamo nešto drugo, zahvalni za tako savršen izum, htjeli mi to priznati ili ne, djeca nas šišaju po pitanju tehnologije prije navršene desete godine života i nema šanse da pohvatamo ili prokužimo što to rade na mobitelu ili tabletu. Neprijatelj, da sad malo karikiram, s kojim se mi današnji roditelji susrećemo, jest itekako stvaran, samo što nam nije vidljiv. Tu je, uvučen u naše živote, u naše domove, a da ga mi vrlo često nismo ni svjesni.

Nisam, niti želim biti mama koja kontrolira svoje dijete na način da mu pretražuje stvari i kopa po mobitelu i porukama ili povijesti pretraživanja. Odgojena sam na način da je povjerenje u djecu jako bitna stvar i na tome sam uistinu zahvalna svojim roditeljima. Sjećam se jako dobro kako nam roditelji nikada nisu ulazili u sobu bez da prije pokucaju i pričekaju sekundicu, dajući nam time do znanja da poštuju našu privatnost. Na isti način pokušavam odgojiti i svoju djecu.

Eva će za koji mjesec napuniti 10 godina i polako se počinjem pitati kako da ju zaštitim od tog nevidljivog “neprijatelja”. Ona do sada nije pokazivala prevelik interes za mobitelom, YouTube-om i općenito tehnologijom, ali vidim da se i to mijenja.

Naravno, reći ćete sada da dijete treba učiti odmalena da nam se povjerava. I slažem se, ali nismo svi isti. A nisu ni sva djeca. Moja je Eva recimo dijete koje nikada, ili gotovo nikada ne prenosi ono što se dogodilo u školi. Ona će prenijeti sve ono što je učiteljica rekla, što treba napisati ili naučiti, ali neće ispričati tko je u koga zaljubljen, tko se posvađao, tko je kome što rekao. Nedavno sam se na roditeljskom ponovno iznenadila koliko malo “tračeva” mi prenosi. I dok su svi ostali roditelji u razredu znali o čemu učiteljica govori, ja sam naravno ostala sa tri upitnika nad glavom. S jedne strane mi je jako drago da je ona iznad tih “dječjih” stvari i da to, što se netko posvađao s nekim, ne smatra nečim velikim i bitnim, ali opet se pitam zašto je tako zatvorena. A znam zašto. Zato što sam i sama takva bila. Ni sama nikada kući nisam prenosila tzv. tračeve, niti su se tračevi spominjali u našoj kući. Možda je i ona sama takva. Ne znam. Nije meni problem to što ona ne prenosi događaje iz škole, ali ono čega me strah jest da mi neće prenijeti niti ono što se bude odnosilo na nju.

Vjerojatno se puno vas sjeća kako je nama curama bilo odrastati. Koliko curice znaju biti zlobne, čak i okrutne kad se namjere na neku koja im se po nečemu ne sviđa. Bilo da je ljepša, bolja u školi, ima bolju ili lošiju odjeću. Kada žele nekog “maltretirati”, vrlo lako pronađu žrtvu. I način. I da, takvih stvari je bilo i u naše doba, ali mi smo barem imale priliku pobjeći. Kući, prijateljicama, okružiti se ljudima koji nas vole i na taj način se odmaknuti od svega toga. Današnja djeca, pored svih društvenih mreža, nemaju niti tu mogućnost. Nažalost, samo jedna objava bilo gdje i predmet su ismijavanja ne samo u razredu, već i čitavoj školi, ako ne i šire. A onda kada tako nešto krene, nažalost su roditelji ti koji to doznaju posljednji. I dok bi moja mama znala da sam plakala u školi već prije nego bih ja došla doma, jer je čula od neke druge mame, susjede ili nekog trećeg, mi vrlo često živimo pored svoje djece, i sa svojom djecom, a da ne vidimo da su izloženi tako nečemu.

Kako odgojiti dijete da vjeruje u sebe, da vjeruje da ono jest dovoljno dobro, iako nema najnoviji model tenisica, iako u školu dolazi u sestrinoj odjeći koja možda i nije baš najmodernija? Kako djecu uopće uvjeriti u to da ne moraju biti isti kao svi drugi, i da je ta njihova različitost upravo ono što je “cool”? Puno je tu sitnica, na kojem mi roditelji odmahujemo rukom jer nama to jesu sitnice, ali njima nisu. Oni, ako nemaju ono nešto, za što je netko u tom trenu rekao da je “must-have”, oni su odmah izopćeni, jadni, luzeri…. I zadirkivanje neće prestati kada dođu kući, jer su tu mobiteli, viberi, tik-tokovi i ne znam ni sama što sve ne. Ponekad uistinu mislim da im je najbolje zabraniti vlastiti mobitel do 18-e, ali naravno da bi tek tada bili izopćeni.

I ostaje pitanje, da li svaki puta kada vidiš da ti je dijete potišteno, kopati po porukama čim zaspe ili čekati da skupi hrabrost i povjeri ti se?

Evo iskreno ne znam. Ovo prvo rješenje je po meni narušavanje, ne samo djetetove privatnosti, nego puno više izdaja povjerenja koje postoji između vas i vašeg djeteta. Ali opet mislim da niti jedan roditelj ne može predugo gledati svoje dijete i znati, osjećati da ga nešto tišti, a ne poduzeti ništa.

Nadam se, ponajprije da se nikada neću naći u situaciji da moram birati između ove dvije navedene opcije. A ako se već nađem, onda se nadam da ću znati pravilno odreagirati i nekako zadobiti povjerenje svoje djece.

Već sada vidim da sve ovo što nas čeka u njihovom odrastanju, neće biti nimalo lako. Ne kaže se uzalud “Mala djeca, mala briga. Velika djeca, velika briga.”

I sebi i svima vama želim razboritost, empatiju i puno puno ljubavi u odgoju naših malih, čarobnih bića.

Do idućeg pisanja…..

Vaša Sarah

Ostavite komentar