Missing Consumer Key - Check Settings

Zaboravila sam koliko vrijedim…

Krenula sam s namjerom u današnjem postu pisati o roditeljstvu i nekim stvarima s kojima se kao mama susrećem, ali kako to inače biva, kada nešto planiraš, uleti nešto sasvim drugačije.

Moja draga instagram prijateljica Sara Novak, poznatija kao Snažna Mama, čiji blog redvno čitam, prije svega par dana napisala je post. I čitam ja post.. I čitam ga opet i mislim se – piše li ona to meni? piše li ona možda o meni? Znate onaj osjećaj kada nešto negjde pročitate i pomislite da vas netko zeza jer toliko pogodi “u sridu” što se vas tiče?! Neću ovdje sada pisati što je Sara pisala, samo vam svima toplo preporučujem da ju zapratite. Žena je uistinu Snažna – ne samo mama, prije svega žena i puno od nje možete naučiti!

I tako je meni moja draga imenjakinja dala misliti. I uhvatim se u jednom trenu kako se pitam: “Kada smo mi žene počele birati patnju i svjesno biti patnice?”. Ispraviti ću se odmah ovdje i preskočiti generaliziranje. Kada sam JA počela birati patnju i izigravati patnicu??

Pisala sam u jednom od prijašnjih postova o svom perfekcionizmu i neću se ovdje sada na to vraćati. Samo ću vam ukratko opisati moje dane. Kuća uvijek mora biti tip-top (što s troje djece i nije baš jednostavno, ali to mora biti!), o obrocima da ne govorim – naručiti hranu tu i tamo, jednostavno nije opcija – svaki dan svježe kuhano, ne samo ručak, već vrlo često i večera (tu mislim na palačinke, vafle, buhtle, pizzu, tortille…jesu to jednostavniji obroci, ali opet iziskuju moju prisutnost u kuhinji). Kolača mora biti prosječno dva puta tjedno, jer kakva sam ja to žena ako ne radim kolače mužu i djeci?! A djeca..pa naravno, igra, šetnja, zdravi međuobroci, razvažanje od točke A do točke B, sve to mora biti. Budući sam ja još uvijek kući, suprug i ja imamo nekakvu tradicionalnu podjelu poslova gdje sam ja zadužena za djecu i kuću, obavljam “spizu” i sve te poslove vezane za kućanstvo, dok on radi i obavlja teže poslove po kući i oko kuće (naravno da je i on s djecom, ali u globalu, to tako trenutno izgleda). Ukratko, moji dani izgledaju tako da ustanem negdje između 07.00 – 08.00 (ovisno o školskoj smjeni) i od tada do cca 21.00, ja ne sjednem, osim 10ak minuta za ručak. Tko ne vjeruje, neka slobodno provjeri kod bolje polovice. 😉 Uglavnom, toliko se fizički iscrpljujem da sam proteklih godina imala ozbiljnijih “zdravstvenih” problema. Ovo pod navodnicima, jer puste pretrage nisu uspjele otkriti odakle tako česte vrtoglavice, jake glavobolje, bolovi u leđima, problemi s kožom i sl. “Sve je to od stresa, gospođo draga!” – rekla je moja doktorica.

E sad dolazim do poveznice sa blogom sa početka priče. Zašto se toliko iscrpljujem? Zašto ne mogu sjesti pola sata nakon ručka, dok djeca spavaju ili su u školi, nego u kuhinji smišljam što ćemo za večeru? Zašto sebi nikada ne dozvolim predah?

Kada god bi me moj suprug ovo pitao, odgovorila bih mu – “Zato što sam takva i jednostavno ne mogu sjesti!”

I vjerujte mi da sam do nedavno ja sama bila uvjerena u to. Možda zato što je i moja mama takva. Ali velika razlika između mene i moje mame je ta, što ona nikada nama nije nabijala na nos, to što ona za nas radi. A ja? Pa ja se u posljednje vrijeme uhvatim kako u svađi supruga pitam: “Zar ti ne vidiš što ja sve za vas radim?”

I opet se vraćam na pitanje – A zašto ja to sve radim? Da li zato što uživam u tome ili mislim da moram? Ili možda zato da bih na taj način nekako privukla njihovu/njegovu pažnju? Da bi ispalo kako se ja žrtvujem za njihovu dobrobit?

Opisati ću vam sada jedan primjer. Moj suprug jako voli Napolitanke. Ne bilo koje, nego one od Kraša. Čim vidim da ih više nema, ja kupujem nove jer volim da je on sretan. Reći ćete da nema ništa lošeg u tome što mu sitnicama pokazujem da mi je stalo do njega. I u pravu ste, ali ja sve češće očekujem od njega da on te “sitnice” koje za njega (ili sve njih) radim i uoči. Ne tražim da i on meni nešto kupuje, ali primijetila sam u posljednje vrijeme da mu nabijam na nos kako on “nezahvalnik” uopće ne vidi koliko se ja žrtvujem za sve njih, kako on nikada ne obraća pažnju na to što meni treba, a ja pak odmah trčim njemu po kekse.. I još milion takvih sitnica.

Shvaćate me? On od mene ne traži da ja kupim te kekse, on i djeca ne traže da svaki dan za večeru smišljam kerefeke, da radim kolače par puta tjedno.. Ali ja to radim, ne samo zato što želim, već i da dobijem neko priznanje, neki vid zahvlanosti od njih. I u tome je problem. Jer ja sebe sve više i više trpam, a na kraju oni to ne vide (jer niti ne mogu vidjeti ono što ja želim da vide!). A na kraju je tko nezadovoljan?! Pa ja, naravno. A možda i svi oko mene. I onda počinje izigravanje patnice. Jer ja sam jadna i mene nitko ne voli (karikiram malo, ali shvaćate što želim reći). Umjesto da se ubijam od posla po čitave dane, vrlo lako bih mogla nazvati njega i reći: “Nemaš više keksa pa odi u dućan” ili “Pobrini se ti večeras za večeru jer sam umorna”.. Ali onda ne bih imala “oružje” u svađi, zar ne?

Kada sam nedavno počela biti svjesna ovog svog “stanja”, vratila sam se malo u prošlost (znate već da sam duboko zaglavila tamo negdje..) da vidim zašto se tako ponašam? Od kada sam na taj način počela tražiti pažnju bližnjih? I gledajući unatrag vidim curicu koja je rasturila osnovnu i srednju školu, studenticu koja je ispite na kojima su drugi gubili godine, polagala iz prve, mladu ženu koja je mogla birati vježbenički staž po završetku fakulteta, koja je položila pravosudni, usput se udala i dobila dijete, pronašla stalno zaposlenje… Vidim sve to i vidim uspješnu, mladu i sretnu ženu! Ženu koja je bila ponosna na sebe i svoje uspjehe i koja se nikome nije trebala dokazivati jer je sama sa sobom bila zadovoljna.

Danas vidim ženu koja se ne šminka jer je navečer preumorna da bi tu šminku skidala, kojoj kuća mora biti uredna i koja izigravanjem “mame koja se žrtvuje za obitelj i koja sve može sama” održava neki privid kontrole nad svojim životom. Vidim ženu koja je izgubila sve neke male radosti i zadovoljstva, ni sama ne znajući zašto, koja se žali da je uvijek sama i da nema više s kime popiti kavu, a opet je preponosna dignuti slušalicu i nazvati nekog. A što je najgore, ja uopće više ne znam prihvatiti neki svoj uspjeh, primiti kompliment za neko postignuće.. I kad mi danas netko kaže kako su mi djeca super i kako sam dobra mama, ja odmahnem rukom kao “Ma nije to ništa”. Ili kada su mi pojedinci znali reći: “Bravo za slikovnice! Divim ti se kako si to uspjela s troje male djece!” Znate što sam na to odgovarala?! “Ma pusti me! Očito sam malo “skrenula!” Sve je ovo rečeno u šali uz osmjeh, ali kako kažu – u svakoj šali ima i malo istine..

Zašto sam počela tako malo držati do sebe u posljednje vrijeme? Zašto mislim da sam sada manje vrijedna nego prije 10 godina? Kako se toliko izmijenila vlastita percepcija mene?

Iskreno ne znam. Netko će reći da je to zato što sam sada samo kući s djecom, ali mislim da nije u tome stvar. Ja uistinu obožavam biti s njima kući i kao što vidite, radim na nekom novom “zanimanju”, pronašla sam nešto u čemu sam dobra i u čemu uživam. Ali izgubila sam osjećaj vlastite vrijednosti. A budući biram biti kući, nemam niti mogućnosti dobiti potvrdu te vlastite vrijednosti od nekog trećeg. Možda tu vlastitu vrijednost i samopoštovanje pokuašavam vratiti natrag, upravo tim patničkim ponašanjem. Ne znam, ali ono što sada tek vidim i čega sada tek postajem svjesna da mi ni suprug ni djeca niti bilo tko drugi ne može vratiti dobro mišljenje o sebi. Što je najbolje, baš oni i vjeruju da sam super mama i žena. Ljudi koji čitaju moje priče ili blog, kažu kako im se sviđa to što radim, potiču me da idem naprijed. Samo ja ne vjerujem sama u sebe, a time ni u ono što svi govore.

A kako to promijeniti?? Iskreno, pojma nemam. Možda pokušati pustiti malo tj. opustiti se prvenstveno. Prihvatiti da ne mogu svaki dan davati 200% sebe, jer nastavim li ovako za 10 godina neću moći ustati iz kreveta. Naučiti da je ponekada važnije odmoriti pola sata ili sat i nagraditi se vremenom za sebe. Zatražiti na glas pomoć od svojih bližnjih jer oni u biti jedva čekaju da im ukažem povjerenje i da prestanem izigravati savršenstvo koje sve može samo. Shvatiti da djeci neće ništa biti ako ponekada pojedu kruh sa paštetom, umjesto malo “bolje” večere ili da svijet neće propasti ako sam ih taj dan pustila da malo dulje gledaju tv umjesto da sam ih izvela van u šetnju. U konačnici prihvatiti da nismo svi isti i da moj suprug, djeca ili bilo tko drugi, ne vidi svijet mojim očima, da meni “bitne” stvari, možda i nisu baš toliko bitne za ostatak svijeta i da svijet neće propasti ako malo popustim i opustim.

Dolazim polako do zaključka da svojoj obitelji ne mogu biti dobra ako sama sebi nisam dobra. Trebam opet naći način da vjerujem u sebe, da vjerujem da mogu sve što poželim. Iako ne znam koliko ću i kako uspješna biti u svome naumu, za prvu ću samu sebe pohvaliti što sam osvijestila svoj problem, što shvaćam da ukoliko neko vrijeme sebe ne stavim na malo bolje mjesto u svom životu, drugima ne mogu puno toga pružiti.. da ako ovako nastavim imam puno više toga za izgubiti nego dobiti. U konačnici da zaslužujem sama sa sobom biti sretna i zadovoljna. Nikada nije kasno početi raditi na sebi. Zbog sebe i svih oko vas. Kako ono kažu – Happy wife, happy life! 🙂

Samo se nadam da će me ovaj optimizam i elan držati neko vrijeme! Dug je put ispred mene, ali želim vjerovati da ja to mogu. 😉

Do idućeg pisanja….

Vaša Sarah

A na kraju vam želim…

Evo nas opet na još jednom kraju… jedne godine…jedne brojke… Čudna je bila ova dvadeseta…ne moram vam to govoriti. S jedne strane otuđena, usamljena, prepuna straha i neizvjesnosti… S druge strane nam je možda baš ta otuđenost od drugih, od svijeta, dala da se povežemo sa onima koji su nam najbliži. Sjećam se, kako smo na početku prvog “lock down-a”, suprug i ja mislili kako nećemo preživjeti rad od kuće, školu od kuće.. svi stalno kući, sami, bez posjeta, bez izlazaka.. Na kraju nas je život podučio još jednom i pokazao koliko malo nam je u biti potrebno za život, koliko kreativni možemo biti, koliko djeci možemo pružiti zabavu i bez posjećivanja igrališta, igraonica, prijatelja, koliko ljepote se krije u nama neposrednoj blizini.

I samo tako, nestala sam ja….

Postoje oni dani koji nisu baš dobri…da ne kažem loši.. I ne mislim pritom na velike tragedije, gubitke i slično… mislim na sve one dane, koji se po ničemu ne razlikuju od jučer ili sutra, osim po tuzi koja se nekako uvuče u nas i obuzme nas. Dani u kojima ni toliko omiljene ručice naše djece ni stotinu “Mama, volim te!”, ne mogu izbaciti tugu iz vas. Tugu koja je došla nepozvana, niotkuda, bez najave i objašnjenja. I takve dane ja onda provodim razmišljajući o toj tuzi, analizirajući prošlost i pitajući se odakle se ta tuga stvorila…jer do prije par godina je nije bilo u mom životu.

Takva sam jer…

Pitate li se ikada zašto ste baš takvi kakvi jeste? Zašto niste jači? Zašto niste mekši? Zašto niste malo manje tvrdoglavi ili pak malo više uporni? Smeta li vam što vaši bližnji nisu malo suosjećaniji? Što ne obraćaju malo više pozornosti na vas i svijet oko sebe? Što ne vide svijet onako kako ga vi vidite? Prihvaćate li svoje voljene, supruga, djecu, takve kakve jesu ili ih pokušavate promijeniti? Možemo li se uopće promijeniti ili smo jednostavno takvi i nema nam pomoći?

Prije svega, Čovjek!

Gubitak i smrt. Ono što nas slomi. Oduzme nam tlo pod nogama. Pokaže nam koliko smo zapravo mali. Koliko smo nevažni. No unatoč tome što smo u očima svijeta mali i nevažni, nekome smo sve, nekome smo čitav svijet. Svijet koji je u samo jednom trenutku nestao. A umjesto tog svijeta, ostala je praznina.

Biti roditelj 2020.

Od trenutka od kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali su dio moje.

Mene Špiro zove.

Danas vam pričam jednu priču. Priču o ljubavi koja je trajala čitav život. Priču o ljubavi koja je nadvlada čak i smrt. Priču o mojoj babi i didu. Priču o Mariji i Špiru.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam posljednji put vidjela svoju babu Maru. Bila je nedjela, a kao što je svake nedjelje bio običaj, cijeli čopor moje obitelji skupio se poslijepodne kod babe. Toliko godina isti ritual. Nagurali bi se svi u malu kuhinjicu i slušali njene priče. Samo što tu nedjelju nije pričala priče. Nije željela. Nije mogla.

“Samo” mama?!

Nedavno me susrela poznanica moga brata i kako se nismo vidjele dulje vrijeme, stala ona da par minuta popriča sa mnom… I kako to u “small talk-u” biva, odjednom će ona meni: “Pa koliko ti ono djece imaš?!” U tom prvom trenutku nisam ni primijetila negativan prizvuk njenog pitanja pa sam veselo odgovorila: “Troje je moje, a povremeno nam dođe još dvoje od muža”. Ako do sada nisam spominjala, moj suprug ima dvije cure iz prvog braka tako da par puta tjedno, i svaki drugi vikend u našoj kući bude petero djece u rasponu od 1 do 13 godina. I iskreno, do sada nikome od nas to nije bilo nekako čudno, ali očito nas “javnost” drugačije percipira.. Nebitno, nisam ovdje htjela o broju djece, već o nečem drugom. Da se vratim na poznanicu mog brata, nakon što je čula broj djece, samo je dodala: “Ajme, pa što ti je to trebalo?! Uopće ti ne sliči da imaš toliko djece!!”.

Moj (ne)prijatelj Ponos.

“Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža.”

Sigurna sam da će dosta vas prepoznati ovu rečenicu iz Malog princa. Iako ima puno poznatijih citata iz te svima nam poznate priče, ova me rečenica podsjetila na mene. Nema mjesec dana da sam ju ponovno, nakon dosta godina pročitala. Tražila sam neko štivo koje bi Eva mogla čitati preko ljeta, budući je svoje dvije knjige koje smo donijeli, pročitala za tri dana. Ali nekako joj nije sjela. Danima je stajala i valjda čekala da ju ja pročitam. I eto teme za novi post. 🙂

Vrijeme stani….

Danas ću biti malo melankolična. Nije mi namjera rastužiti ikoga, ali postoje trenuci u životu kojih se uvijek s nekom sjetom sjećamo. Trenuci kada postajemo možda malo više svjesni naše prolaznosti.

Ima možda nekih mjesec dana da smo Judita i ja prekinule naš poseban i možda “najintimniji” odnos. Budući je imala oko 16 i pol mjeseci, inače super jede i jednostavno obožava hranu, a i okolnosti da je od rođenja grozno spavala, zaključila sam da je vrijeme da se pozdravimo s dojenjem. Prva je noć prošla, blago rečeno, katastrofa! Nije prestala vrištati čitavu noć!