Oduvijek sam htjela biti “normalna”. Što god to bilo. Ruku na srce, nitko od nas se ne voli previše izdvajati iz mase. A ako se već izdvaja, onda po mogućnosti po dobrom. Što god dobro značilo.

“Bojim se da ti nikada i s ničim nećeš biti sretna!” – rekao je.
Šutjela sam. Malo kada šutim, ali ova me rečenica prestrašila. Što ako je u pravu? Što ako ja jednostavno ne mogu biti sretna? Krenula sam tražiti opravdanje, no prekinuo me i rekao:
“Ne objašnjavaj, samo mi iskreno odgovori – jesi li sretna?”

Dođe tako trenutak u životu kada netko ušeta u tvoj život. Netko drugačiji. Netko poseban. Netko zbog koga se želiš pokazati u najboljem svjetlu. Netko zbog koga odjednom iskušavaš raznorazne recepte i u kuhinji provodiš sve više vremena. Jer učili su te da “prava” žena, mora dobro kuhati da bi zadržala muškarca u svom životu. Pojavi se taj netko, zbog koga se odjednom počinješ mijenjati. Ne zato što on to traži. Zato što ti misliš da tako treba biti.

Tko si ti?
Kada se izvučeš iz toplog kreveta svog djeteta i zatvoriš vrata dječje sobe? Kada utihne taj mali glasić kojeg obožavaš i na trenutak kućom ne zvoni njegovo “mama!”?
Tko si ti?

Odgajali su nas da budemo samostalne, neovisne, da završimo fakultete i nađemo dobar posao. Sve s jednim ciljem. Da jednog dana, ako nam u braku ne bude dobro, možemo otići. Da ne budemo ovisne o našem suprugu.
Pitam se ponekada u kojem trenutku su roditelji, ponajviše majke, svojim kćerima počele govoriti da ne moraju “trpjeti” svoje muževe, u startu ih pripremati na mogućnost odlaska iz braka? Pitam se ponekada, u kojem su trenutku majke, svojim kćerima prestale govoriti da je za brak potrebna ljubav, poštovanje, rad i trud… da se u brak ulazi s namjerom da se u njemu trajno i ostane.

Treba isplanirati jelovnik za naredne dane.
Treba naručiti djecu kod zubara… Evu kod oftamologa, Nou kod fizijatra.
Treba ih izvesti na zrak. Danima je loše vrijeme i bili su u kući.
Treba oprati hladnjak, preskočila sam zadnjih tjedana.. A i zavjesama bi dobro došlo pranje.

Gledam te večeras kako spavaš… Za nekoliko dana ti je rođendan. Peti. Ne mogu da se ne pitam kako je već toliko prošlo. Gledam te kako mirno ležiš u mom krevetu i čujem sve one koji mi govore da si prevelik da još uvijek spavaš sa mnom… da sam sama kriva što si toliko vezan uz mene kada ti dozvolim takve stvari… Ali ne znaju oni, radosti moja, da te ja ne mogu potjerati od sebe.. da čvrsto vjerujem da će doći dan, kada ćeš sam tražiti svoj prostor.. Ne znaju oni da ti se ja na ovaj i onaj način pokušavam iskupiti….

Svi koji me poznaju, znaju da sam dušom i tijelom mama. Evo stvarno, nekada se ni sama ne mogu načuditi koliko su me moja djeca promijenila. Prije njihova rođenja, nikada nisam mislila da sam “materijal” za mamu, posebno ne za full-time mamu. Nekako me jednostavno bebe nisu toliko očaravale kao druge.. Uvijek sam više naginjala karijeri i putovanjima, a manje kućanstvu i djeci.

Ovaj naslov je posveta mom suprugu koji mi od kada ga poznajem, objašnjava kako su bijelci, muškarci, ugrožena vrsta. Iako on svoju teoriju iznosi uvijek kroz šalu, neke stvari o kojima priča sam počela primjećivati tek od kada imam sina.

Od svih postova koje sam do sada napisala, jedan se po broju vaših reakcija i komentara posebno izdvajao. Onaj u kojem sam pisala o preljubu. Ne znam da li je razlog tome što ste se pronašli u mom tekstu, što sam vas na neki način dotaknula ili taj što se o tome jednostavno ne priča. Barem ne javno. I dalje stojim kod svoje tvrdnje da moj čin nije bio ispravan…da je morao postojati način da ljepše i bezbolnije okončam svoj brak. Nisam. I s time moram živjeti. Ovaj tekst nije opravdanje mog ponašanja i mojega čina. Ovaj tekst je moja želja da nekome od vas pomognem. Jer po vašim reakcijama sam vidjela da moja “greška” nije samo moja…