Današnja objava potaknuta je sportom na televiziji. Ne brinite, ne pada mi na pamet pisati o sportu 🙂 , ali sport na tv-u je jedna od onih stvarčica koje mi ponekad idu malo na živce. Jeste li i vi kao ja, da u pravilu ne reagirate na te sitnice koje vas nekako živciraju, i tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan? I onda jednog dana… BUM!!! Možda se moj suprug neće složiti sa mnom, ali mislim da općenito nisam baš netko tko previše prigovara. I sama sam svjesna da imam milion mušica i da sa mnom ponekad nije lako…
Moj suprug uvijek zna reći da je njegov dom tamo gdje smo djeca i ja. I slažem se s njim u potpunosti. Dom je tamo gdje je obitelj…gdje nas okružuje ljubav naših bližnjih. Prije nepune tri godine smo si konačno priuštili naš dom, našu “kolibu”, kako od milja zovemo našu kuću. Nakon godinu dana renovacije iz temelja, od tuđe kuće, postala je naš dom! Naša oaza mira, ljubavi i topline. Svaki smo kutak uredili točno onako kako smo zamislili. Dobro, možda je ispravnije reći, onako kako sam ja zamislila… 😉 Prepustila sam suprugu da odabere veličinu kauča i televizora… hahahha… Ali, mislim da je njemu bilo bitno vidjeti da sam ja sretna, a i tu i tamo zna priznati da sam ja esteta u obitelji. 😉 I zato da, naša kuća jest moj dom.
Sigurna sam da će veliki dio vas, kada vidi ovo pitanje, reći: “Pa naravno! Kako drugačije?!” Ali zastanite na trenutak i razmislite malo o ovome što vas pitam. Poštujete li svoje dijete ono, baš, baš? Prihvaćate ga bezuvjetno, u potpunosti i ne želite niti malo da je u nečem malo drugačije? Ne mislim ovdje na to da svoje dijete pristojno odgajate i učite reći hvala i molim… Pitam vas da li poštujete narav svog djeteta onakvu kakva je i ne pokušavate je malo promijeniti jer mislite da je za njega tako bolje, za vas možda lakše ili ne znam ni ja…. Prihvaćate li da je vaše brbljavo dijete jednostavno takvo i poštujete to, potičete ga u tome da bude što jest? Ili vaše fizički aktivno dijete, koje neprestano traži nove izazove i traži da ga u tome podržavate? Činite li to? Ili biste barem malo željeli da vaša pričalica, malo manje priča, da ima i mirnih, tihih trenutaka? Da vaše dijete koje stalno trči, skače, penje se na stabla te izvodi druge razne vratolomije, samo pet minuta mirno sjedi? Da ima, recimo to, OFF dugme? Bar na kratko?
Sjećate se svoje srednje škole, ideala, snova i očekivanja koja ste imali? Svoje maturalne večeri i osjećaja kada ste odjenuli svečanu haljinu i možda po prvi puta obuli cipele na petu? Kako ste bili uvjereni da ste sada napokon odrasli? Sjećate se prvog dana fakulteta i onog osjećaja straha i bespomoći u nepoznatom gradu? Sjećate se dana kada ste svoju diplomu primili u ruke i osjetili neopisiv ponos i olakšanje što je taj dio života konačno iza Vas? Kako ste maštali o nekom super poslu i tome kako ćete biti uspješni? Sjećate se dana Vašeg vjenčanja i one čiste sreće koja Vas je obuzela i kojom ste zarazili sve oko sebe? Sjećate se rođenja svog prvog djeteta i kako Vam se činilo da vrijeme stoji dok se Vi mučite i bezuspješno pokušavati uspavati dijete koje ne želi prestati plakati?
Vjerujete li u izreku “Suprotnosti se privlače” ili ste pak skloniji onoj “Suprotnosti se privlače, ali razlike opstaju”? Što biste rekli, kakav je Vaš odnos s partnerom? Jeste srodne duše ili se pitate tko vas je spojio? I kako? 😉 Vjerujete li da u životu postoji osoba kojoj je suđeno da bude Vaš partner i da se takvo nešto dogodi samo jednom u životu? Da postoji netko tko je “stvoren” samo za Vas? Netko tko će biti Vaš “savršen parnter”, ako savršenstvo uopće postoji?!
Da Vas sada netko pita kakav ste roditelj, što bi Vam prvo palo na pamet? Kako biste se opisali…sebe kao roditelja? Jeste li puni ljubavi i razumijevanja za sve što Vaše dijete napravi? Jeste li strogi i pravedni? Mislite li da sve radite ispravno? Ili kao ja, mislite da uvijek može bolje? Jeste li jedan od onih roditelja koji misli kako je njegovo dijete najbolje… najljepše… najpametnije? Ili ste itekako svjesni “mana” vlastitog djeteta? Da li svoje dijete štitite od svijeta i ljudi, a možda i od sama sebe ili spadate u grupu onih koji svoje dijete uvijek guraju naprijed?
Jeste li se ikada zapitali, kako to da neke stvari, neke rečenice koje su Vam upućene, zaboravite istog trena, dok neke druge ostanu… zakače se…kao da se nastane negdje u Vama i svako toliko isplivaju na površinu? Nekako kao da postanu dio Vas … Da li razlog leži možda u tome, što u tim “drugima” ima malo istine? Istine za koju ni sami niste znali… ili ju možda sami sebi niste htjeli priznati? Sjećam se točno kad mi je suprug prije par godina uputio tu “moju” famoznu rečenicu… rečenicu koja se stalno javlja..kao neki unutarnji glas.. i prati me iz dana u dan…
Danas sam htjela s vama malo “popričati” o čitanju. Čitate li? Čitate li djeci? Ili ona možda i sama već čitaju? Imate neke posebne rituale? Žele li vam djeca uvijek istu priču ili pak vole raznolikost pa traže svaki dan drugu? Već sam vam pisala o svojim malim junacima…. I unatoč tome što su svi moji, kad se radi o čitanju ne mogu biti različitiji.
Kao što sam vam svima prošli put i rekla, postovi možda i neće biti prečesti… Ali iskreno, ni sama nisam mislila da će proći mjesec dana do novog. Moram vam priznati da me ova situacija sa “virusom” totalno izbacila iz takta. Probne otiske slikovnica primila sam već prije malo manje od dva tjedna, a tek danas sam, prvi put nakon dosta vremena, pomislila kako će na kraju ipak sve biti dobro..kako će nam život jednog dana, tko zna kada, opet biti normalan. Kako ćemo opet uživati u malim stvarima..svim onim koje nam se sada čine totalno nebitnim… Kao mojim slikovnicama.
Ova web stranica je prvenstveno nastala kao podrška mojim slikovnicama, kao mjesto na kojem ćete svi Vi, koji to želite, moći doznati malo više o njima, a isto tako i kao mjesto na kojem će svi oni, koji žele, moći nabaviti svoj primjerak. Namjera mi nije bila pisati blog i zato Vam se unaprijed ispričavam ako moje objave ne budu tako česte, kako bi možda trebale biti. Ali eto, budući je moj dragi brat, bez kojeg ove stranice ne bi ni bilo, rekao da je moram nečim ispuniti, okušati ću se i u pisanju bloga. Pa tko zna, možda mi se i svidi… 🙂 A možda se i Vama svidi… 😉
