Missing Consumer Key - Check Settings

Kategorija: Blog

Biti roditelj 2020.

Od trenutka od kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali su dio moje.

Mene Špiro zove.

Danas vam pričam jednu priču. Priču o ljubavi koja je trajala čitav život. Priču o ljubavi koja je nadvlada čak i smrt. Priču o mojoj babi i didu. Priču o Mariji i Špiru.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam posljednji put vidjela svoju babu Maru. Bila je nedjela, a kao što je svake nedjelje bio običaj, cijeli čopor moje obitelji skupio se poslijepodne kod babe. Toliko godina isti ritual. Nagurali bi se svi u malu kuhinjicu i slušali njene priče. Samo što tu nedjelju nije pričala priče. Nije željela. Nije mogla.

“Samo” mama?!

Nedavno me susrela poznanica moga brata i kako se nismo vidjele dulje vrijeme, stala ona da par minuta popriča sa mnom… I kako to u “small talk-u” biva, odjednom će ona meni: “Pa koliko ti ono djece imaš?!” U tom prvom trenutku nisam ni primijetila negativan prizvuk njenog pitanja pa sam veselo odgovorila: “Troje je moje, a povremeno nam dođe još dvoje od muža”. Ako do sada nisam spominjala, moj suprug ima dvije cure iz prvog braka tako da par puta tjedno, i svaki drugi vikend u našoj kući bude petero djece u rasponu od 1 do 13 godina. I iskreno, do sada nikome od nas to nije bilo nekako čudno, ali očito nas “javnost” drugačije percipira.. Nebitno, nisam ovdje htjela o broju djece, već o nečem drugom. Da se vratim na poznanicu mog brata, nakon što je čula broj djece, samo je dodala: “Ajme, pa što ti je to trebalo?! Uopće ti ne sliči da imaš toliko djece!!”.

Moj (ne)prijatelj Ponos.

“Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža.”

Sigurna sam da će dosta vas prepoznati ovu rečenicu iz Malog princa. Iako ima puno poznatijih citata iz te svima nam poznate priče, ova me rečenica podsjetila na mene. Nema mjesec dana da sam ju ponovno, nakon dosta godina pročitala. Tražila sam neko štivo koje bi Eva mogla čitati preko ljeta, budući je svoje dvije knjige koje smo donijeli, pročitala za tri dana. Ali nekako joj nije sjela. Danima je stajala i valjda čekala da ju ja pročitam. I eto teme za novi post. 🙂

Vrijeme stani….

Danas ću biti malo melankolična. Nije mi namjera rastužiti ikoga, ali postoje trenuci u životu kojih se uvijek s nekom sjetom sjećamo. Trenuci kada postajemo možda malo više svjesni naše prolaznosti.

Ima možda nekih mjesec dana da smo Judita i ja prekinule naš poseban i možda “najintimniji” odnos. Budući je imala oko 16 i pol mjeseci, inače super jede i jednostavno obožava hranu, a i okolnosti da je od rođenja grozno spavala, zaključila sam da je vrijeme da se pozdravimo s dojenjem. Prva je noć prošla, blago rečeno, katastrofa! Nije prestala vrištati čitavu noć!

A gdje sam tu ja?

Današnja objava potaknuta je sportom na televiziji. Ne brinite, ne pada mi na pamet pisati o sportu 🙂 , ali sport na tv-u je jedna od onih stvarčica koje mi ponekad idu malo na živce. Jeste li i vi kao ja, da u pravilu ne reagirate na te sitnice koje vas nekako živciraju, i tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan? I onda jednog dana… BUM!!! Možda se moj suprug neće složiti sa mnom, ali mislim da općenito nisam baš netko tko previše prigovara. I sama sam svjesna da imam milion mušica i da sa mnom ponekad nije lako…

Dom je….

Moj suprug uvijek zna reći da je njegov dom tamo gdje smo djeca i ja. I slažem se s njim u potpunosti. Dom je tamo gdje je obitelj…gdje nas okružuje ljubav naših bližnjih. Prije nepune tri godine smo si konačno priuštili naš dom, našu “kolibu”, kako od milja zovemo našu kuću. Nakon godinu dana renovacije iz temelja, od tuđe kuće, postala je naš dom! Naša oaza mira, ljubavi i topline. Svaki smo kutak uredili točno onako kako smo zamislili. Dobro, možda je ispravnije reći, onako kako sam ja zamislila… 😉 Prepustila sam suprugu da odabere veličinu kauča i televizora… hahahha… Ali, mislim da je njemu bilo bitno vidjeti da sam ja sretna, a i tu i tamo zna priznati da sam ja esteta u obitelji. 😉 I zato da, naša kuća jest moj dom.

Poštujete li svoje dijete?
Poštujete li svoje dijete?

Sigurna sam da će veliki dio vas, kada vidi ovo pitanje, reći: “Pa naravno! Kako drugačije?!” Ali zastanite na trenutak i razmislite malo o ovome što vas pitam. Poštujete li svoje dijete ono, baš, baš? Prihvaćate ga bezuvjetno, u potpunosti i ne želite niti malo da je u nečem malo drugačije? Ne mislim ovdje na to da svoje dijete pristojno odgajate i učite reći hvala i molim… Pitam vas da li poštujete narav svog djeteta onakvu kakva je i ne pokušavate je malo promijeniti jer mislite da je za njega tako bolje, za vas možda lakše ili ne znam ni ja…. Prihvaćate li da je vaše brbljavo dijete jednostavno takvo i poštujete to, potičete ga u tome da bude što jest? Ili vaše fizički aktivno dijete, koje neprestano traži nove izazove i traži da ga u tome podržavate? Činite li to? Ili biste barem malo željeli da vaša pričalica, malo manje priča, da ima i mirnih, tihih trenutaka? Da vaše dijete koje stalno trči, skače, penje se na stabla te izvodi druge razne vratolomije, samo pet minuta mirno sjedi? Da ima, recimo to, OFF dugme? Bar na kratko?

Sjećate se?

Sjećate se svoje srednje škole, ideala, snova i očekivanja koja ste imali? Svoje maturalne večeri i osjećaja kada ste odjenuli svečanu haljinu i možda po prvi puta obuli cipele na petu? Kako ste bili uvjereni da ste sada napokon odrasli? Sjećate se prvog dana fakulteta i onog osjećaja straha i bespomoći u nepoznatom gradu? Sjećate se dana kada ste svoju diplomu primili u ruke i osjetili neopisiv ponos i olakšanje što je taj dio života konačno iza Vas? Kako ste maštali o nekom super poslu i tome kako ćete biti uspješni? Sjećate se dana Vašeg vjenčanja i one čiste sreće koja Vas je obuzela i kojom ste zarazili sve oko sebe? Sjećate se rođenja svog prvog djeteta i kako Vam se činilo da vrijeme stoji dok se Vi mučite i bezuspješno pokušavati uspavati dijete koje ne želi prestati plakati?

Srodne duše ili?

Vjerujete li u izreku “Suprotnosti se privlače” ili ste pak skloniji onoj “Suprotnosti se privlače, ali razlike opstaju”? Što biste rekli, kakav je Vaš odnos s partnerom? Jeste srodne duše ili se pitate tko vas je spojio? I kako? 😉 Vjerujete li da u životu postoji osoba kojoj je suđeno da bude Vaš partner i da se takvo nešto dogodi samo jednom u životu? Da postoji netko tko je “stvoren” samo za Vas? Netko tko će biti Vaš “savršen parnter”, ako savršenstvo uopće postoji?!