Missing Consumer Key - Check Settings

Kategorija: Blog

Za sve je kriva mama!

“Razmaženi su!”, “Sama si kriva što su takvi!”, “Pusti ih da plaču pa će se naučiti!”…..
Ajmo drage mame, koliko puta ste čuli ovakve izraze kojima vam direktno i indirektno daju do znanja da nešto u svom “poslu” ne radite dobro? Koliko puta su vam i oni koji imaju i oni koji nemaju djecu, natuknuli da bi oni vaš “posao” odradili bolje? Neka se ne nađe uvrijeđenim poneki tata ako ovo čita, ali obraćam se mamama prije svega što su mame nekako uvijek “krive” za ono “loše” kod djece. Ili se meni barem tako čini.

Ja volim sebe!

“Baš je lijepi ovaj sat, mogla bih to pokloniti Denisu!”, “Joj što je slatka ova lutka, Juditi će se sigurno svidjeti!”, “Evo one tenisice koja Noah želi, baš će se razveseliti kada ih vidi!”, “Uzeti ću Evi ovu jaknu, neka ima još koju za promijeniti, ipak je već cura!” … “Ovo će se sigurno svidjeti mami…ovo bi dobro došlo tati…brat već dugo priča o onoj kuharici…” – Nema problema, kupujem! Ovo su možda malo karikirane rečenice, ali da, obožavam poklanjati drugima nešto! Obožavam smišljati što kome kupiti, uvijek imam barem tri liste mogućih darova za sve oko sebe. Jednostavno me jako veseli vidjeti sreću kada nekome poklonim ono što želi, bez velikog povoda. I nema tu ničeg lošeg. Nema ničeg lošeg u tome da ljudima koje voliš, malim znakom pažnje pokažeš da ti je stalo do njih. Ali! Ali zaboravila sam nekoga. Zaboravila sam sebe.

Naučimo ih da vjeruju u sebe!

“Bili jednom brat i sestra, Šime i Marija. I dok je Marija oduvijek bila hrabra i znatiželjna, Šime je nekako uvijek stajao po strani i uvijek se bojao isprobati nešto novo. Jednog je dana mama upitala: “Tko će od vas dvoje otići dolje u podrum, donijeti mi par krumpira za ručak?” Prije nego je pitanje postavila, Marija je zgrabila vrećicu i otrčala po krumpire. Sljedećeg je dana mama zamolila: “Šime, Marija, hajde se popnite na stolicu i dohvatite mi knjigu s te prve police.” I dok je Šime razmišljao, Marija je već bila na stolici i posezala za knjigom. Jednog je dana mami opet trebala mala pomoć. “Tko bi od vas dvoje otišao do susjede Marine i zamolio je za malo šećera?” Marija je i ovaj puta, odmah povikala: “Ja ću mama!” i istrčala van. Mama je iz dana u dan zadavala male zadatke svojoj djeci i pritom promatrala kako je Šime postajao sve tužniji i tužniji. Jednog ga je dana posjela sebi u krilo i upitala: “Šime, zašto si tako tužan?”, no Šime je samo šutio i gledao u svoje male ručice. “Da li je to možda zato što mi Marija uvijek pomaže, a ti ne?” Šime je i dalje šutio, a mama je pitala dalje: “Bi li mi i ti volio ponekad pomoći?” na što je Šime tužno kimnuo.

Zaboravila sam koliko vrijedim…

Krenula sam s namjerom u današnjem postu pisati o roditeljstvu i nekim stvarima s kojima se kao mama susrećem, ali kako to inače biva, kada nešto planiraš, uleti nešto sasvim drugačije. Moja draga instagram prijateljica Sara Novak, poznatija kao Snažna Mama, čiji blog redvno čitam, prije svega par dana napisala je post. I čitam ja post.. I čitam ga opet i mislim se – piše li ona to meni? piše li ona možda o meni? Znate onaj osjećaj kada nešto negjde pročitate i pomislite da vas netko zeza jer toliko pogodi “u sridu” što se vas tiče?! Neću ovdje sada pisati što je Sara pisala, samo vam svima toplo preporučujem da ju zapratite. Žena je uistinu Snažna – ne samo mama, prije svega žena i puno od nje možete naučiti!

A na kraju vam želim…

Evo nas opet na još jednom kraju… jedne godine…jedne brojke… Čudna je bila ova dvadeseta…ne moram vam to govoriti. S jedne strane otuđena, usamljena, prepuna straha i neizvjesnosti… S druge strane nam je možda baš ta otuđenost od drugih, od svijeta, dala da se povežemo sa onima koji su nam najbliži. Sjećam se, kako smo na početku prvog “lock down-a”, suprug i ja mislili kako nećemo preživjeti rad od kuće, školu od kuće.. svi stalno kući, sami, bez posjeta, bez izlazaka.. Na kraju nas je život podučio još jednom i pokazao koliko malo nam je u biti potrebno za život, koliko kreativni možemo biti, koliko djeci možemo pružiti zabavu i bez posjećivanja igrališta, igraonica, prijatelja, koliko ljepote se krije u nama neposrednoj blizini.

I samo tako, nestala sam ja….

Postoje oni dani koji nisu baš dobri…da ne kažem loši.. I ne mislim pritom na velike tragedije, gubitke i slično… mislim na sve one dane, koji se po ničemu ne razlikuju od jučer ili sutra, osim po tuzi koja se nekako uvuče u nas i obuzme nas. Dani u kojima ni toliko omiljene ručice naše djece ni stotinu “Mama, volim te!”, ne mogu izbaciti tugu iz vas. Tugu koja je došla nepozvana, niotkuda, bez najave i objašnjenja. I takve dane ja onda provodim razmišljajući o toj tuzi, analizirajući prošlost i pitajući se odakle se ta tuga stvorila…jer do prije par godina je nije bilo u mom životu.

Takva sam jer…

Pitate li se ikada zašto ste baš takvi kakvi jeste? Zašto niste jači? Zašto niste mekši? Zašto niste malo manje tvrdoglavi ili pak malo više uporni? Smeta li vam što vaši bližnji nisu malo suosjećaniji? Što ne obraćaju malo više pozornosti na vas i svijet oko sebe? Što ne vide svijet onako kako ga vi vidite? Prihvaćate li svoje voljene, supruga, djecu, takve kakve jesu ili ih pokušavate promijeniti? Možemo li se uopće promijeniti ili smo jednostavno takvi i nema nam pomoći?

Prije svega, Čovjek!

Gubitak i smrt. Ono što nas slomi. Oduzme nam tlo pod nogama. Pokaže nam koliko smo zapravo mali. Koliko smo nevažni. No unatoč tome što smo u očima svijeta mali i nevažni, nekome smo sve, nekome smo čitav svijet. Svijet koji je u samo jednom trenutku nestao. A umjesto tog svijeta, ostala je praznina.

Biti roditelj 2020.

Od trenutka od kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali su dio moje.

Mene Špiro zove.

Danas vam pričam jednu priču. Priču o ljubavi koja je trajala čitav život. Priču o ljubavi koja je nadvlada čak i smrt. Priču o mojoj babi i didu. Priču o Mariji i Špiru.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam posljednji put vidjela svoju babu Maru. Bila je nedjela, a kao što je svake nedjelje bio običaj, cijeli čopor moje obitelji skupio se poslijepodne kod babe. Toliko godina isti ritual. Nagurali bi se svi u malu kuhinjicu i slušali njene priče. Samo što tu nedjelju nije pričala priče. Nije željela. Nije mogla.