Ne znam za vas, ali meni se čini da vrijeme leti! Ne okrenem se, a ono prođe tjedan…i tako još jedan…i evo nas opet na skoro tri tjedna od prošle objave. Sjećam se kako bi mi mama znala reći da što si stariji, vrijeme brže prolazi. Očito je ovo neki znak da starim… 😉

Ali ostavimo starenje za neki drugi put.. Danas sam htjela s vama malo “popričati” o čitanju. Čitate li? Čitate li djeci? Ili ona možda i sama već čitaju? Imate neke posebne rituale? Žele li vam djeca uvijek istu priču ili pak vole raznolikost pa traže svaki dan drugu? Već sam vam pisala o svojim malim junacima…. I unatoč tome što su svi moji, kad se radi o čitanju ne mogu biti različitiji.

Eva je primjerice bila jako mirno i dobro dijete, njoj sam počela čitati priče već prije navršene prve godine. Svaki dan, svaku večer. Navečer bi se ušuškale u krevet, uzele neku slikovnicu i čitale… svaki dan drugu… i tako sve dok nije počela samostalno čitati. Eno je i danas, gotovo svaku večer čita u krevetu. Rijetko kada preko dana, to već mora biti posebna dosada :), ali navečer zato obožava čitati. Neću sad pretjerivati pa reći kako je svaku priču baš pozorno pratila. Znalo bi se dogoditi da ju usred priče nešto pitam, a ona pojma nema o čemu ja pričam. Ali bilo je i dana, kada bi ona sama započela priču o nekoj slikovnici i onda bih shvatila da pamti i uočava detalje koja ja uopće nisam opazila dok sam joj čitala. I da, bilo je čak i situacija da sam išla provjeriti u knjigu da li to što me pita, uopće piše tamo..hahaha… Toliko o tome kako različito djeca i odrasli vide jedno te istu priču. 😉

Što se tiče Noe, tu je priča o čitanju bila sasvim nešto drugo. Njega do druge godine uopće nisi mogao natjerati da sjedi dvije minute na istom mjestu, a kamoli da pozorno prati priču. Kako je rođen kao nedonošče, rečeno nam je kako je lako moguće da ima kratku pažnju. Što se tiče njegove pažnje, tu samo sada puno bolji, ali on je jednostavno fizički sasvim različito dijete od Eve. Dok je ona bila mirna i tiha, on je živ i glasan. Ali to ne znači da on ne opaža jednako dobro, možda čak i bolje od ostalih. Samo što on to radi nekako usput. Tek sa otprilike dvije godine je počeo pokazivati zanimanje za knjige. Ali, za razliku od sestre, njemu se nije moglo čitati bilo što. Njega je trebalo privući tematikom koja mu je zanimljiva. Tako smo ga na kraju vodili u knjižnicu gdje bi on onda birao.. naravno da su to na početku bili bageri, vatrogasci i slične tematike namijenjene više dječacima. Ali bar je počeo pokazivati interes. A onda su na red došle priče u kojima se javlja vuk… Bilo Tri praščića, Vuk i sedam kozlića ili Crvenkapica… Svaka priča s vukom bila je zicer. Ali stvar je bila u tome da je on iz dana u dan, čak više puta dnevno, htio uvijek istu priču. Kad bi mu krenuli čitati nešto drugo, jednostavno bi otišao. I sada je još uvijek takav da više želi da mu se čita ono što voli, nego nešto novo. On recimo ima iznimnu moć zapažanja. Odmalena bi samo promatrao što netko radi i onda u detalje ponovio istu tu radnju. Pamti nevjerojatnom brzinom čak i nešto za što uopće nisam sigurna gdje je čuo. Kako ja osobno jako volim pjevati, često skupa pjevamo. Nema pjesme koju on ne zna. A što je najbolje, ne da upamti refren neke pjesme, nego krene vrlo često s prvim stihovima neke pjesme i kaže: “Ajde mi mama pjevaj tu pjesmu!” A ja ponekad ni ne znam o kojoj se radi dok mi on ne otpjeva melodiju… 🙂 Pazite, sin mi ima tri godine. Ali glazba je očito u genima. 😉 Upravo s njim sam vidjela koliko je bitno djeci čitati dosta izražajno, paziti na melodioznost, gestikulirati prilikom čitanja… Zato slobodno, ako to već ne činite, ubacite im malo glume prilikom čitanja. 😉

Što se tiče naše mezimice, tu moram priznati da smo malo podbacili. Svi vi koji imate više djece, vjerojatno znate kako ono najmlađe često ostane zakinuto za neke rituale koje ste imali sa starijima. Ona na sreću, također jako voli glazbu, tako da s njom puno pjevamo i plešemo. A što se tiče knjiga, vidim kako kopira nas ostale ukućane. Često sama uzme neku knjigu koja je ostala nepospremljena pa ju lista (nažalost pritom i nastrada koja stranica…ali to je život s djecom… 🙂 ). Nedavno je napunila godinu pa se nadam da ćemo uskoro i njoj početi malo više čitati. Srećom, ona ima ovo dvoje starijih pa dok Eva čita Noi, Judita pozorno prati. 🙂

Ne znam, gledajući njih troje shvatila sam kako se, u biti svakom djetetu treba prilagoditi. Svi su oni mali individualci, prave osobice u malom tijelu koje traže od nas da im pristupimo na pravi način..onaj njihov. Što je bilo dobro za jednog, ne mora vrijediti za onog drugog. Zato istražujte! Rimom, glazbom, crtajući i bojajući dok pričate priču…svime što vam padne na pamet. Sigurna sam da ćete ubrzo naći onaj pravi način na koji će i vaše dijete zavoljeti knjige. Nemojte odustati – to je ljubav koja traje čitav život. Ja osobno odmalena gutam knjige. Nema načina na koji ću se ja bolje relaksirati od dobre knjige. A to je opet nešto što dijete vidi i nauči od kuće. Moja mama je također strastveni ljubitelj knjiga. Gledajući nju, nisam mogla ni drugačije nego zavoljeti knjige. Moj suprug i ja, redovito navečer, kad malci zaspu, legnemo na kauč jedno pored drugog i čitamo. Ali one klasične, prave knjige. Baš neki dan smo se smijali kako je djeci već normalno čitati na tabletu, laptopu i sl. Meni to jednostavno nije opcija. Ja moram knjigu držati u ruci, osjetiti njezin miris…

I za kraj, znate kako kažu – čitajući knjigu možeš biti tko god želiš i proputovati čitav svijet! Ja u to uistinu vjerujem! Zašto našoj djeci, a i sebi, uskratiti nešto tako predivno kao što je svijet mašte?!

Do nekog idućeg pisanja!

Vaša Sarah