Svi koji me poznaju, znaju da sam dušom i tijelom mama. Evo stvarno, nekada se ni sama ne mogu načuditi koliko su me moja djeca promijenila. Prije njihova rođenja, nikada nisam mislila da sam “materijal” za mamu, posebno ne za full-time mamu. Nekako me jednostavno bebe nisu toliko očaravale kao druge.. Uvijek sam više naginjala karijeri i putovanjima, a manje kućanstvu i djeci.

A onda sam postala mama. I preko noći, nestale su sve te moje maštarije o velikoj karijeri.. Iako sam tada još imala želju povratka na posao, neke vrste samoostvarivanja kroz vlastitu karijeru. Nepunih šest godina nakon prvog djeteta , po drugi sam puta postala mama. I ono što je Eva u meni načela, to je Noah, rođen kao nedonošče, u potpunosti ispunio. Odjednom me u tolikoj mjeri preplavio taj osjećaj majčinstva da sam ubrzo nakon njegova rođenja, odlučila da želim biti full-time mama. I od toga dana, evo skoro će punih pet godina, u mojem se razmišljanju nije apsolutno ništa promijenilo.

Ali moram vam priznati da me biti full-time mama, ponekada totalno iscrpi. Iza nas su više od dva tjedna bolesti, viroza i prehlada… dva tjedna u kojima su se djeca, koja su inače za mene vezana, za mene vezala još više.. ako je to uopće moguće. Stalno i neprekidno mamakanje, plakanje, svađanje, nespavanje me jednostavno dovelo do ruba.. I sad kad su oni konačno malo bolje, ja sam na izmaku snaga. Poznato vam je to?

Iako se u narodu nekako uvriježilo mišljenje da je u biti svejedno imao ti dvoje, troje ili više djece, jer razlika se baš i ne osjeti, moram vam reći da to baš i nije tako. Barem ne kod mene. Jer kada imaš troje djece, u pravilu je barem jedno uvijek šmrkavo.. u pravilu, pored vrtića i škole, gotovo svaki dan u tjednu tu su još i jedan, ako ne i dva treninga. Pritom ne zaboravimo dijete koje još ne ide u vrtić već mi pravi društvo kući. Jer ona me naravno prati u stopu kroz sve dnevne obveze… Ukratko, što više djece to su manje šanse za vrijeme za sebe… Vrlo jednostavno!

I reći ćete sad, kao što mi je rečeno već više puta, da sam sama “kriva” što sam “si rodila” toliko djece. Jer – trebala sam znati! I znala sam! I unatoč tome sam se odlučila na svako od njih! I opet bih! Bez imalo premišljanja.

I reći ćete sad, kao što mi uvijek doleti u glavu kada se usudim požaliti – A kako je tek onima koje rade!

Iskreno, ne znam. I ne želim znati. Divim se tim ženama koje uspiju odraditi puno radno vrijeme i hendlati djecu, kuću, a uz to još i naći vremena za sebe.. Divim im se!

Jer ja još uvijek nisam pronašla način, kako sebe ponekada staviti na prvo mjesto. Kako ih ostaviti da plaču dok me gledaju kako izlazim i ne reći: “Ajde obuj se pa ideš sa mnom!” Kako ne provjeravati mobitel svakih pet minuta, u onim rijetkim prilikama kada ostanu negdje bez mene.

I u tom dijelu sam si sama kriva. To znam. Kao netko tko se inače bez problema izbori za sebe i svoje potrebe, na ovom polju sam definitivno zakazala. Moji su se prioriteti jednostavno promijenili i stojim iza njih. Ali činjenica da sam se odlučila baviti “isključivo” svojom djecom, ne bi trebala značiti da ponekada nemam pravo priznati da mi je teško, da sam umorna.. To što “ne radim” i što je nekom drugome teže od mene, što ima više obveza od mene, ne bi smjelo značiti da me ima pravo omalovažavati… Ako su “moj posao” djeca i kuća, zar ne bih i ja trebala imati pravo na odmor?!

Da me ne shvatite krivo, obožavam svoju djecu.. obožavam! Kao i svaka od vas, vjerujem.. Ali treba mi bijeg na dva dana.. treba mi sjesti u auto sama s mužem i odvesti se negdje.. treba mi da sjedimo dva sata u restoranu uz čašu vina, bez da gledam hoće li netko proliti ili razbiti nešto… treba mi ležati na plaži uz knjigu… ma i kući na kauču bi bilo ok, bez da se pritom nekome piški, da je žedan ili gladan… treba mi sjediti na kavi satima i smijati se prisjećajući se starih vremena, bez da moram paziti hoće li koje od njih pasti na igralištu…

Shvaćate me, jednostavno mi treba godišnji odmor… prihvaćam i neplaćeni… 🙂

wish me luck… 😉

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah