Da Vas sada netko pita kakav ste roditelj, što bi Vam prvo palo na pamet? Kako biste se opisali…sebe kao roditelja? Jeste li puni ljubavi i razumijevanja za sve što Vaše dijete napravi? Jeste li strogi i pravedni? Mislite li da sve radite ispravno? Ili kao ja, mislite da uvijek može bolje? Jeste li jedan od onih roditelja koji misli kako je njegovo dijete najbolje… najljepše… najpametnije? Ili ste itekako svjesni “mana” vlastitog djeteta? Da li svoje dijete štitite od svijeta i ljudi, a možda i od sama sebe ili spadate u grupu onih koji svoje dijete uvijek guraju naprijed?

Dobro se sjećam jednog obiteljskog ručka, možda sam imala nekih 15, 16 godina… Razgovor za stolom je krenuo u smjeru “što očekujemo od svog života” i “kakav si život želimo”… Vjerojatno sam tada debelo bila u pubertetu i “svom filmu” jer sam im svima lijepo objasnila kako ja ne želim apsolutno ništa! Želim imati prosječan život, biti prosječna osoba koja nikome neće upadati u oči, jednostavno biti nevidljiva svima i stopiti se s masom. Moj me tata, koji je inače čovjek prepun snova i maštanja (čak i dan danas, na pragu sedamdesete!), samo pogledao i neko vrijeme šutio. Rekao je da je to nešto najtužnije što je ikada čuo. Kada sam pitala zašto, objasnio mi je da to što sam upravo rekla, znači da nemam nikakvih želja ni snova… da nikada neću težiti ostvariti svoje snove. Uvijek nas je učio kako je bolje sto puta pokušati i pasti, biti razočaran, nego nikada ništa ne probati. Kada sam krenula sa pisanjem svojih priča, on je bio među prvima koji ih je vidio. Budući su moj suprug i brat već bili skovali plan kako ćemo priče ilustrirati i izdati u tiskanom obliku, spomenula sam tati kako me nagovaraju na to. Podigao je pogled s priče koju je čitao i samo rekao: “Pa naravno da ćeš ih objaviti!” Ne zato što misli, ili je mislio, da su moje priče bolje od drugih, nego samo zato što čvrsto vjeruje da u životu moraš pokušati napraviti nešto! Nije bitan uspjeh u materijalnom smislu! Uspjeh je i sama činjenica da si probao, dao sve od sebe!

Za razliku od tate, mama je puno opreznija. Mama se pitala kako ću sve to stići, hoćemo li moći podnijeti troškove koji nisu mali… Hoće li itko htjeti kupiti naše knjige? Sve one racionalne i realne brige roditelja koji želi zaštiti svoje dijete. Ja uvijek kažem, kako su moji roditelji savršen spoj sanjarenja i realnog razmišljanja. Tata je sa svojim snovima pokretač, a mama kočnica da snovi ne eskaliraju.. 🙂

Kroz svoje sam Vam roditelje htjela dati primjer… Jeste li se pronašli u nekome? Jeste li sličniji mom tati koji svoje dijete gura naprijed, makar i zna da će možda doživjeti poraz i razočaranje? Ili ste bliži mojoj mami koja s najboljom namjerom svoje dijete “koči”, samo da bi ga zaštitila?

Osobno sam upoznala roditelje koji su toliko bojažljivi da ne podupiru dijete u apsolutno ničem. Roditelje koji će biti sretni i zadovoljni ako im dijete jednog dana bude imalo stalan posao, po mogućnosti birokratski od 08 – 16 h, bračnog druga i dvoje djece, neki bezopasni hobi sa strane i to je to. Da li će pritom biti sretno je manje bitno. Nažalost postoje među nama roditelji koji zbog vlastitih strahova, vlastitog neuspjeha ne žele za svoju djecu “više” od života. Oni koji jednostavno ne znaju, ne mogu ili ne žele gurati svoje dijete prema nečem drugačijem, većem, boljem… Jer po njihovom mišljenju je bitna “sigurnost” i ništa više. Sigurnost kakvu oni poznaju. I ne mislim da, u toj njihovoj želji, ima nešto loše, samo se pitam da li je to ono što bi njihovo dijete htjelo?!

Ima djece koja se dugo vremena ne mogu “naći”… koja iz mjeseca u mjesec mijenjanju sportove, glazbala, jezike… Teško je sada reći da li je ispravno djetetu dozvoliti da isproba sve dok se ne pronađe u nečem što voli ili je ispravno naučiti ga da ne odustaje tek tako od nečeg započetog i na neki ga način “siliti” da ustraje. Osobno sam preko 10 godina svirala klavir, kojeg nisam mogla smisliti! I dan danas zamjeram roditeljima što su me “silili” svirati tolike godine, ali opet moram priznati da sam danas presretna kad s djecom uzmemo melodiku (sjećate se još što je to?? 🙂 ) ili sintisajzer i u stanju sam odsvirati pjesmicu koju žele. Moji roditelji i danas tvrde kako su mi time napravili uslugu. Vjerojatno i jesu. A vjerojatno sam se i sama trebala izboriti za prestanak sviranja…Ali, što je tu je. Moj klavir je ostao i naučio me, da nekada u životu, treba raditi stvari koje baš i ne voliš.

Primijetili ste sigurno kako se nisam još očitovala o sebi kao roditelju.. 😉 Pa uvijek je teško sebe opisati. Ono što mogu reći, jest da se stvarno trudim dati i napraviti najbolje što znam. Da griješim, griješim… i to često… Na dane previše toga dopuštam jer sam super volje; na dane “poludim” na najmanju sitnicu. Na dane se grizem jer od najstarije (koja ima tek 9 godina!) očekujem da se ponaša kao odrasla osoba. Da bude odgovorna i ozbiljna, savjesna i svašta nešto, samo zato što je najstarija. Kao da je ona kriva što je ovo dvoje još malo pa mora biti “odrasla”. Neki sam joj dan, navečer došla poželjeti laku noć i čula ju kako priča u krevetu sa plišancima. Iskreno, ostala sam u čudu stajati dok sam ju slušala. A tada sam se sjetila da ona ima tek 9 godina i da je još malo dijete. Kao da sam na trenutak to zaboravila!

Ja osobno sam mama koja svoju djecu ne voli davati drugima na čuvanje, ako to stvarno nije potrebno. Ja iskreno vjerujem da su oni moja briga i da sam ja ta koja se za njih treba brinuti. Kud ja, tud i oni… i tako već godinama… mislim da me ljudi na ulici niti ne prepoznaju kad sam bez djece…hahaha…

Ali šalu na stranu, ja sam mama koja uistinu uživa u svojoj djeci, koja dozvoljava da spavaju sa mnom u krevetu, koja plače kad kreću u vrtić i školu jer to znači da će manje vremena provoditi kući… Ja sam jedna od onih mama koja će se odreći puno toga u svoju korist, samo kako bi oni dobili što žele i/ili trebaju. Ja sam jedna od onih mama koja je itekako svjesna da sve to što radim, možda i nije baš pametno. Osobito za mene! Ja sam jedna od onih mama koja vjeruje da će sve te “faze” ranog djetinjstva proći i da će se oni sami “odlijepiti” kada me više ne budu trebali (ili htjeli). Ja sam jedna od onih mama kojima je biti mama najljepši posao na svijetu. I najteži moram priznati!

Davno su me na jednom razgovoru za posao pitali što bih voljela da iza mene ostane? Što će biti moj najveći uspjeh?! Sjećam se da sam im odgovorila: “Moja najveća želja je da ovom svijetu ostavim djecu koja će zahvaljujući meni odrasti u dobre i poštene ljude! Mislim da će to biti moj najveći uspjeh!” Sjećam se i da me čovjek začuđeno pogledao jer sam tada imala jedva 25 godina i bila bez djece… hahaha… Ali i danas u to čvrsto vjerujem! Tu smo da tim malim stvorenjima pružimo svu ljubav koju zaslužuju.. Tu smo da se s njima veselimo svakom njihovom uspjehu i da s njima nosimo svaki njihov teret i neuspjeh.

I za kraj, vjerojatno nema najboljeg i najispravnijeg načina kako biti dobar roditelj. Svatko za sebe i svoje dijete treba odlučiti i činiti ono što misli da je nabolje. I nadati se najboljem! Možda bi trebali češće slušati našu djecu. Nekada mi se čini da oni znaju više od nas.

Zato dragi moji, trudite se i dalje… teško je, ali kako ono kažu “It’s worth it!!” I više od toga! Zato budite najbolja verzija sebe! I zbog sebe i zbog njih!

Do nekog idućeg pisanja….

Vaša Sarah