Kao što sam vam svima prošli put i rekla, postovi možda i neće biti prečesti… Ali iskreno, ni sama nisam mislila da će proći mjesec dana do novog. Moram vam priznati da me ova situacija sa “virusom” totalno izbacila iz takta. Probne otiske slikovnica primila sam već prije malo manje od dva tjedna, a tek danas sam, prvi put nakon dosta vremena, pomislila kako će na kraju ipak sve biti dobro..kako će nam život jednog dana, tko zna kada, opet biti normalan. Kako ćemo opet uživati u malim stvarima..svim onim koje nam se sada čine totalno nebitnim… Kao mojim slikovnicama. Koliko god da je ova priča meni bitna, ili bolje reći, do nedavno bila jako bitna, u ovakvim situacijama čovjek shvati da je sve to, u biti nevažno. Ali na kraju krajeva, moramo si priznati da ćemo se, kako god da na kraju bude, jednom prilagoditi novonastaloj situaciji i početi opet živjeti. Dugo sam se premišljala da li uopće spominjati “virus” ovdje (morate mi oprostiti na navodnicima, ali od riječi corona me hvata jeza i jednostavno ju ne mogu koristiti). Već znate da mi je cilj bio napraviti nešto pozitivno, svojim slikovnicama zbližiti roditelje i djecu i omogućiti im da se prisjete kako je to kad djeci posvetimo malo više našeg vremena. Zato mi nekako “virusu” ovdje nije bilo mjesto. A sad se na kraju ispostavilo da je upravo “virus” napravio ono što sam ja imala na umu. Dao nam više vremena…za sebe, za djecu, za partnera… Kako se vi snalazite s ovim “viškom” vremena? Imate li ga uopće ili vam ga je isto kao prije, samo što su se obveze premjestile u kuću? Ja osobno ne osjećam da ga imam više..dapače, ni ne stignem u danu napraviti sve ono što sam planirala. Moja najstarija kći je, kao i svi školarci, sada po cijele dane kući… S jedne strane smo dobili na vremenu jer nema više vjeronauka, treninga, vožnje u školu i sl., a s druge strane sam sad, uz sve ostalo, još i učiteljica. Moram priznati da je ona uistinu dosta samostalna, ali opet joj treba pomoći i objasniti novo gradivo… Na dane mi se čini da škole uopće nema, a onda ima dana u kojima mislim da uči (učimo) po cijele dane. Znate već da uz nju imam i dvoje mlađe djece. E kako njima sad objasniti da ona mora imati mir dok uči, da ne smiju ulaziti u njenu sobu?? Nikako, čini mi se! Zato ih Eva primi u sobu kad dođu i žele kod nje, da im olovku i papir i naglas uči kao da njima priča…hahaha.. I za sada to nekako čak i funkcionira. 🙂 Čini mi se da se ona puno bolje u ovoj situaciji snašla od mene. Dok vam ovo pišem mi je palo na pamet kako je, dok je bila mlađa, znala reći da bi bilo najbolje da ju ja učim od kuće pa ne bi morala ići u školu.. Danas više ne misli tako…mislim da bi puno toga dala da može normalno u školu. 😉

Ono što nam svima najviše fali jest izlazak vani…onaj normalan na koji smo navikli. Onaj u kojem, kad sretneš nekog na ulici, ne moraš bježati na suprotnu stranu. A opet ne smijem biti nezahvalna. Imamo sreću što živimo u kući sa vlastitim dvorištem i vrtom. Djeca imaju hrpu igračaka vani, ljuljačke, tobogan… Mi se bavimo okućnicom, vrtom… Na zraku smo po cijele dane, a opet smo sigurni. Ne mogu niti zamisliti kako je to, u ovakvoj situaciji, s malom djecom biti zatvoren u stanu, bez mogućnosti izlaska. A svjesna sam da je puno vas, nažalost, upravo u takvoj situaciji. Pitam se polako kako izdržati sve ovo, a pritom ostati normalan… Sinoć sam čula kako jedan psiholog objašnjava da je ova situacija puno lakša za današnju djecu nego za nas. Djeca novije generacije su kako kaže, usmjerenija na sebe i svoje potrebe..i dok su u društvu se izoliraju međusobno, tako da njima ovo i ne pada odveć teško. Ja sam dosta društvena osoba i veseli me svaki kontakt sa ljudima. Izlazak u dvorište za mene nije samo izlazak na zrak, nego i prilika da stanem sa susjedima popričati. Sada, sva vesela krenem prema njima kad ih ugledam, pa na pola puta shvatim da im ne smijem previše blizu. Čudno je sve ovo, jednostavno neprirodno.

Nisam vam previše htjela pisati o svojim strahovima. Nisam naročito bojažljiva osoba, ali samo ću vam reći da me ovog svega jako strah. Nastojala sam izbjeći negativan ton u cijeloj ovoj priči i nadam se da sam bar malo uspjela u tome. Da nakon čitanja ovoga, nećete ostati zabrinuti. 😉

Ajmo svi skupa vjerovati da će sve biti dobro, jer tako mora biti!

Do slijedećeg pisanja, ostanite mi zdravi i sigurni!

Vaša Sarah