Gledam te večeras kako spavaš… Za nekoliko dana ti je rođendan. Peti. Ne mogu da se ne pitam kako je već toliko prošlo. Gledam te kako mirno ležiš u mom krevetu i čujem sve one koji mi govore da si prevelik da još uvijek spavaš sa mnom… da sam sama kriva što si toliko vezan uz mene kada ti dozvolim takve stvari… Ali ne znaju oni, radosti moja, da te ja ne mogu potjerati od sebe.. da čvrsto vjerujem da će doći dan, kada ćeš sam tražiti svoj prostor.. Ne znaju oni da ti se ja, na ovaj i onaj način, pokušavam iskupiti….

Gledam te večeras kako spavaš i vidim kako ti tata plače od sreće dok mu govorim da sam trudna s tobom. Vidim u njegovim i u svojim očima, da na tvoj dolazak gledamo kao na znak da nam je oprošteno sve što smo zgriješili…

Gledam te večeras kako spavaš i čujem svoju uvijek nasmijanu doktoricu, kako ozbiljnog lica govori: “Sarah, tvom djetetu više nije dobro u tvojoj utrobi. Moraš hitno u bolnicu!” Čujem kako liječnici u bolnici govore da sam premršava za 33 tjedna trudnoće… da si ti premali… da protoci nisu dobri.. da je tvoj ostanak u mojoj utrobi, za tebe preopasan.

Dijagnoza – zastoj u rastu.

Gledam te večeras kako spavaš i vidim se, kako još istu večer gola koračam prema operacijskom stolu… kako ležim na hladnom metalu i tresem se toliko da mi ne mogu dati anesteziju. Još uvijek osjećam onaj strah, onu bespomoćnost, svoje misli prije nego sam uspavana: “Molim te, molim te dragi Bože, ne daj da ostanem bez ovog djeteta!”

Gledam te večeras kako spavaš i čujem tvoj prvi plač. Nikada nikome nisam rekla, nikada nikoga pitala da li je moguće da sam te unatoč općoj anesteziji čula kako plačeš. Možda je to bila samo moja želja. Ili san. Tko zna, možda jednom dobijem odgovor na ovo pitanje.

Gledam te večeras kako spavaš i vidim sretno lice tvog tate dok se budim iz narkoze. Čujem kako kaže: “Ne znam kako si to uspjela, ali mali je isti ti!” Preslaba sam da bih te vidjela. Moram čekati. Moram spavati.

Ujutro skupa, držeći se za ruke, nas dvoje odlazimo vidjeti te. Mama i tata. Sada smo roditelji. Istom djetetu. Naš san je postao stvarnost… Ali stvarnost kakvu nismo zamišljali. Koliko god puta sam čula da si dobro, da si zapravo odlično s obzirom na prijevremeni porod, ostajem u šoku kada te vidim. Posvuda oko tebe su cijevi, igle, neki pištavi aparati.. pelena te je prekrila cijelog. Ovo bi trebalo biti moje dijete?? Ova mrvica u inkubatoru?? Ne daju mi da te dotaknem… kažu da si preslab.. da su moji dodiri za tebe opasni… Pa zar ne znaju da sam ti ja mama?? I koliko god tvoj tata pokušavao umiriti me, razveseliti, svojim vječitim optimizmom me uvjeriti da si dobro, ja samo plačem… Jer ja sam kriva što ti patiš! Ja sam kriva što si se ranije rodio. Ja nisam bila sposobna da te iznesem do kraja! Danima plačem. Satima stojim pred inkubatorom i pitam se zašto ti. Dok sve druge mame oko mene sretne dolaze svojoj djeci, pjevaju i pričaju s njima, ja samo stojim ispred tebe. I molim.

Počinje agonija s izdajanjem. Svi me uvjeravaju da ćeš biti dobro i na adaptiranom mlijeku. Da se moram odmoriti. Ne želim ni čuti! Ako već nisam bila u stanju iznijeti trudnoću do kraja, svojem ću djetetu barem dati ono što mu sada treba. Majčino mlijeko. Nema ga i nema. Satima se izdajam da bi dobio koji mililitar. Dan i noć. Ne jedem, ne spavam. Sa mnom se ne može pričati. Kao u transu sam. Sav moj fokus je usmjeren na izdajanje. Jedina tema o kojoj pričam je količina mlijeka koju sam taj dan izdojila.

A dok se ja borim s time i polako prihvaćam vidjeti te u inkubatoru, ti se opet boriš. Sepsa. Sepsa jer netko tamo nije dobro očistio tvoj inkubator! Izolacija. Teška anemija. Dobivaš plazmu. Žutica. Šum na srcu. Rupica na srcu. Gilbertov sindrom. Ne dobivaš na težini. Sve je to normalno kažu. A meni se čini kao da se čitav svijet urotio protiv nas.

Plačem i dalje. Ostavila sam ti sestru kući. Već toliko dugo. Ali ti me trenutno trebaš više. Zar ne? Tješim se da je tako. Jer kakva sam ja to majka? Jedno sam dijete ostavila kući da bih bila s drugim kojem ne mogu ni mlijeko osigurati! I samo u glavi čujem: “To ti je kazna za sve tvoje grijehe!”

Nakon mjesec dana konačno si došao na težinu od 2 kg i mogli smo kući. Sada će sve biti dobro. Ti i ja smo borci. Ti i ja. Stvara se neka posebna veza.. Danas se pitam nisam li bila malo previše posesivna u odnosu na tebe. Ali ti i ja smo sve ovo prošli. Ne netko drugi. Mi.

Novi udarac dolazi na sam Badnjak. Samo par tjedana nakon što smo otpušteni. Moramo opet hitno u bolnicu. Nešto s tvojom krvi nije dobro. Ne znaju što. Tvoj prvi Božić provodimo sami.. u bolnici.. Opet plačem. Ali ovoga puta, u zlu ima nečeg dobra. U nedostatku sterilizatora, izdajalice i bočice, ti konačno prihvaćaš dojku. I od tada isključivo dojim. Nakon toliko dugo vremena sam sretna. Toliko si jači od mene. Dokazuješ mi da skupa možemo sve.

U narednih godinu, dvije dana dobio si još brojnih dijagnoza.. Svaki puta kada bih se imalo opustila, život me ošamario i spustio na zemlju. Svaki puta preko tvojih sitnih leđa. Godine hodočašćenja po bolnicama, terapijama i pretragama. Sve si to odradio. S osmjehom na tvom predivnom licu.

Gledam te večeras kako spavaš, ručica ti čvrsto obavijena oko mojeg vrata. Moja ručica. Prepuna ožiljaka od silnih uboda igala. Mršava kao i kada si se rodio. Dobiti kilogram za tebe je i dan danas veliki uspjeh. Ali lako za kile. Doći će jednom.

I dan danas s posebnim strahom gledam na tebe. Drugi će reći da te volim više od tvojih sestara. Ja kažem da to nema veze s ljubavlju. Na tebe sam jednostavno osjetljivija. Nad tobom malo više strepim. Na svaki tvoj kašalj gledam malo ozbiljnije.

I dan danas se uhvatim ponekad s pitanjem u glavi: “Jesam li mogla spriječiti sve tvoje muke? Jesam li trebala više jesti u trudnoći? Jesam li trebala ranije prestati raditi? Jesam li uistinu ja kriva za sve što si prošao?”

Danas, pet godina nakon svega, moj osjećaj krivnje je malo manji. Možda sam s vremenom shvatila da tvoj prijevremeni porod nije bio kazna za mene, za moje grijehe… A možda samo vidim da si, unatoč početnim teškoćama, danas predivan inteligentan dječak, u mnogočemu napredniji od svojih vršnjaka pa si polako opraštam. Ne znam.

I dok te gledam večeras kako spavaš, samo ti jedno želim reći… Zbog tebe i svega što si prošao, moj se pogled na svijet promijenio. Ja sam se promijenila.

I dok te gledam večeras kako spavaš, tiho ti šapćem: “Sretan ti rođendan radosti moja!”

Mama.