Nisam imala namjeru pisati danas, ali rekla sam vam više puta, pisanje mi pomaže, meni je ono lijek i terapija.. A nekome moram reći da ne izgorim.. jednostavno ovo moram izbaciti iz sebe…

Divan i miran vikend je iza mene, toliko sam napunila baterije u dva dana koja sam provela kod svojih, u prirodi, bez obveza, bez jurnjave..samo moji, djeca i ja… Sve laganini, baš po guštu..

I onda smo jučer došli kući, preskočili vrtić, nastavili u tom mirnom ritmu.. Kad se odjednom, ničim izazvano, moj sin počeo žaliti da ga svrbe oči, uslijedilo je kihanje doslovno svaku sekundu.. U roku od 10 minuta lice, posebno područje oko okica je toliko nateklo da oči više nije mogao otvoriti, nije mogao disati na nos… samo sam zgrabila telefon i rekla suprugu da odmah dođe kući. Srećom, bio je već na putu tako da smo u dosta kratkom roku bili na hitnoj gdje je dobio injekciju da ublaži njegovu reakciju.. Budući do večeri njegova oteklina nije splasnula, suprug ga je ponovno odveo u bolnicu.. Da ne duljim, mali je dobro, na lijekovima je, primio je dvije injekcije i sad treba izbaciti iz njega sve alergene koji su se očito nakupili.

Ali ja nisam dobro. Od onog trena kada su jučer njih dvoje otišli u bolnicu, meni suze stoje u očima i ne dozvoljavam im da krenu. Ljuta sam!! Ljuta sam što očito nemam pravo opustiti se.. Što se kod nas uvijek i stalno nešto (a pod nešto, mislim nešto stresno) događa! Ljuta sam što nemam odgovor na pitanje: “Mama, zašto je meni uvijek nešto?” Ljuta sam što nisam mogla ja ići s njim u bolnicu.. Ljuta sam što moram birati između svoje djece i procijeniti kojem od njih sam u tom trenu više potrebna. Judita je još mala i logično je da je suprug išao s njim. Ali reći djetetu koje treba u bolnicu da mama ne može ići jer mora ostati sa sekom kući, nije fer! Mrzim činjenicu da ne mogu biti s njima kada im je nešto. Mrzim ono iščekivanje kraj telefona kada se minute čine kao sati. Kada ne znaš što se sa tvojim djetetom događa. Moj suprug je divno, divno stvorenje i znam da će se za sve pobrinuti savršeno, ali ja sam mama.. Ja sam ta koja bi trebala biti uz njih?! Zar ne?? Uvijek zagovaram ravnopravno roditeljstvo, ali u ovakvim situacijama od sebe uvijek očekujem više od supruga.

I probudim se jutros i vidim koliko je traga ostavio jučerašnji dan na mene.. Vidim nervozu, vidim glavobolju, vrtoglavicu.. sve simptome za koje sada već znam, da su posljedica stresa. Čitavo se jutro borim sa suzama jer sam se toliko jako prepala jučer.. A ne želim plakati ispred njih baš zato što su me vidjeli jučer takvu, u strahu, da ne kažem panici, i sve to negativno je prešlo i na njih. I govorim si kako trebam gledati pozitivno, trebam biti zahvalna što mu se začepio “samo” nosić, ne i grlo.. I zbog ovog sam ljuta!!! Trebala bih biti zahvalna što je jučer sve ispalo dobro.. Recite mi kako? Kako da budem zahvalna, kada mi glavom samo prolazi “dobro smo prošli.. mogao se ugušiti..” Kako kada bih najradije vrisnula: “Dosta je više! Dosta mi je!! Ne mogu više!!!”

Uhvatim se onda u razgovoru sa Onim gore i pitam ga “Zašto?, Zašto opet on? Zašto opet nešto? Imamo li pravo na pauzu?” I dio mene opet bježi u samookrivljavanje i gledanje na sve loše, kao na kaznu.. Ali ne želim tim putem više.. Sinoć sam Ga samo molila da Noah bude dobro i da mi dođe kući.. Molila sam Ga za snagu da izdržimo i ovaj put. Želim Ga na svojoj strani.

Ljudi koji me poznaju mi često znaju reći kako se čude koliko snage imam… Iskreno ne znam odakle im ovo jer ja imam feeling da bih se svakog trena mogla raspasti..

Da vam ne kažem da reagiram grozno danas… jutros je Eva slučajno prolila čašu vode.. Toliko sam se izvikala na nju da me stid uopće pisati o ovome. Ali ono što vidim kao napredak kod sebe jest taj što sam nekako u zadnje vrijeme osvijestila svoje reakcije, što znam zašto sam reagirala tako, to što sam odmah vidjela grešku koju napravila, otišla k njoj u sobu i ispričala se. Objasnila joj da sam jako umorna i zabrinuta zbog Noe, iako to nije opravdanje za moje ponašanje. Naravno, ovo nije opravdanje, reagirala sam pogrešno, ali danas ću si dozvoliti ne biti previše stroga prema sebi. Ne dozvoliti da me grižnja savjesti pojede zbog toga. Priznati si da i ja imam pravo na loš dan.

Loše sam, umorna sam, zabrinuta i dosta mi je svega! Dosta mi je komplikacija i ovakvih situacija. Iako sam svjesna da su ovo nekome “sitnice” i ispričavam se svima koji imaju puno više problema od mene. Ali želim da znate da nije sramota reći svijetu da niste dobro. Priznati bližnjima da ste pred raspadom, priznati da vam možda treba pauza… Ne sjećam se kada me nešto ovako izbacilo iz tračnica kao ovo jučer… Nemojte držati tugu i brigu u sebi, podijelite ju sa nekim. Neće time nestati, ali vjerujem da će vam biti lakše kada taj teret, ne budete nosili sami.

Ja znam da će moja terapija danas biti dugi tuš pod kojim ću se pošteno isplakati i izbaciti sve iz sebe…

Nadam se da će pomoći…

Sutra je novi dan.. Moram vjerovati u to da će biti bolji.

Do idućeg pisanja….

Vaša S.