“Bojim se da ti nikada i s ničim nećeš biti sretna!” – rekao je.

Šutjela sam. Malo kada šutim, ali ova me rečenica prestrašila. Što ako je u pravu? Što ako ja jednostavno ne mogu biti sretna? Krenula sam tražiti opravdanje, no prekinuo me i rekao:

“Ne objašnjavaj, samo mi iskreno odgovori – jesi li sretna?”

Tišina…. sve što sam mogla reći, bilo je:

“Nisam nesretna… ali nisam ni sretna.”

Ne znam da li ste se do sada u životu susreli s ovakvim osjećajem. Osjećajem koji vam ne mogu opisati, jednostavno ne znam kako. Imaš sve.. sve što si ikada htjela. A unatoč tome, nešto fali. Osjećaš to. I ti tražiš i tražiš, mijenjaš ovo i ono, a i dalje je tu ta praznina.

Sjećam se kako sam se zaljubila u svog supruga… Sjećam se kako sam u tom trenutku shvatila da je moj prvi brak gotov.. I sjećam se kako sam čvrsto vjerovala kako bih bila sretna kada bih svoj život mogla dijeliti s njim. Oni rijetki trenuci u kojima smo uspijevali pobjeći daleko od svojih života i biti samo nas dvoje, uvjeravali su me u to. On mi treba da bih bila sretna. Ništa više. Sigurna sam.

Kako je život, sudbina, a ponajviše nas dvoje to htjelo, svanuo je i taj dan u kojem smo priznali svoju vezu i okončali prošle brakove. Imala sam ga. Konačno sam za partnera imala čovjeka kojeg sam ludo voljela. Koji je bio moj najbolji prijatelj, moj ljubavnik, moja srodna duša. Jesam li bila sretna?

Hm…. reći ću ovako. Bilo je dana i trenutaka u kojima sam se uistinu osjećala sretnom, iako moram priznati da je tih trenutaka bilo malo.

No dobro, tješila sam se. Razvod je težak. A ja nisam prolazila samo svoj, već i njegov. Problemi s djecom, urušavanje čitavog dotadašnjeg života, privikavanje na novi, odbacivanje okoline, ogovaranja i još puno toga. Naravno da u tim okolnostima čovjek ne može biti sretan. Od zaljubljenog para postali smo par koji se svađa na dnevnoj bazi. Bili smo toliko iscrpljeni svojim životima i željom da svima, a i sebi, dokažemo da je naša odluka bila ispravna, da smo zaboravili da bi naš jedini cilj trebao biti taj, da skupa budemo sretni.

Kako se svaka bura kad tad stiša, tako se stišala i naša. I počeli smo pričati o djetetu. Onom o kojem smo maštali toliko dugo. Kojeg smo željeli tako silno. Ono o kojem sam jednom davno, napisala priču koju sam mu poklonila za rođendan. Ako budemo imali dijete, sigurno ću biti sretna.

I stigao je naš Noah. A jesam li ja bila sretna?

Vi koji znate priču o mom sinu, znate da je rođen 7 tjedana prerano. Njegovim dolaskom je moj život, još jednom izbačen iz tračnica. I unatoč tome što sam apsolutno sve podredila njemu i što je on danas, u potpunosti zdravo dijete, od dana njegova rođenja, progonila me neopisiva grižnja savjesti. Gledajući njega, nisam mogla, ne pitati se svaki puta, nisu li moji grijesi uzrok njegovoj patnji. I ne, nisam bila sretna. Bila sam toliko iscrpljena, nervozna, posesivna i fokusirana isključivo na njega, da se to naravno odražavalo i na naš brak, na moje odnose s okolinom. Na sve.

Kako moj suprug zna reći, ja sam netko, tko nikada nema mira.. Stalno moram nešto raditi, biti zaokupljena nečim, stalno smišljam neke nove stvari, ideje… Tako samo godinu dana poslije Noinog rođenja, kada je bilo sasvim jasno da se moja tvrdoglavost i upornost isplatila i da će uz divnu pomoć svih onih koji su nas pratili u toj prvoj godini njegova života, on biti potpuno zdrav, ja sam predložila da idemo na drugo dijete. Jer ljudi koji se vole, koji su sretni, žele skupa više djece.

I dok su svi drugi bili šokirani i mislili da sam luda, suprug je već znao da ne odustajem tek tako od onog što poželim. Nakon što sam mu bezobrazno prigovorila da me sigurno ne voli kao bivšu ženu, budući s njom ima dvoje djece, naravno da je pristao. I dobili smo još jedno dijete. Našu Juditu.

Jesam li sada bila sretna?

Reći ću vam samo da sam prvih godinu dana njezina života plakala svaki dan. Prijetila da ću ostaviti i supruga i djecu. Vrištala, tukla, odgurivala od sebe. Kada bi se usudio reći da bih trebala potražiti pomoć, bilo kakvu, uhvatio bi me nalet bjesnoće. Nakon nekog vremena je odustao. Naši su razgovori postali sve rjeđi. Ako smo i pričali, to je bilo isključivo o djeci i nekim obvezama. Definitivno više nismo bili onaj par koji je vjerovao da može sve. Vjerovao da će biti sretan. A ja definitivno nisam bila sretna žena.

Uza svu njegovu “osudu”, koja nije bila osuda, već njegov način da mi pomogne, najgora i najteža stvar u čitavom tom periodu, bili su moji prijekori samoj sebi: “Sve imaš! Sve što si htjela, sve o čemu si maštala, a ti i dalje nisi sretna! Nešto s tobom sigurno nije u redu!” Koliko puta sam samo vodila ove razgovore sa sobom. A pritom mi je u glavi odzvanjala izreka koju mi je nakon razvoda rekla poznanica: “Pazi što poželiš, da se ne bi ostvarilo!”

Jel’ moguće da nakon svega što sam prošla, nakon što sam dobila sve što sam htjela, da ja i dalje nisam sretna? Jel’ moguće da su moji grijesi toliko veliki da ne zaslužujem sreću?? A što ako ja jednostavno ne znam biti sretna? Što ako je ono što mi je suprug rekao, stvarno istina i ja nikada neću biti sretna??

Ta prva godina nakon Juditinog rođenja, bila je, usuđujem se reći, najteža godina mog života. Godina u kojoj sam stvarno bila na korak da dignem ruke od svega. Supruga, djece pa i sebe.

I baš u toj godini, pronašle su me moje priče. Volim reći kako sam počela pisati zbog svoje djece, ali što više razmišljam o tome, to više sam uvjerena da su me one pronašle s razlogom. Da su i same slikovnice, ali i tekstovi koji su došli nakon i uz njih, bili na neki način, moj bijeg od stvarnosti… od majčinstva koje je na dane bilo preteško, od braka koji nije bilo idealan kakav je trebao biti, a ponajviše od sebe i osjećaja krivnje. Uz pisanje sam počela jako puno čitati i to baš literaturu koja mi je pomagala shvatiti svoje ponašanje. Kopala sam i tražila. Odgovore, objašnjenja, sličnosti.

Možda gledano iz vaše pozicije, zvuči malo umišljeno, ali ja stvarno vjerujem da je mene pisanje i izbacivanje svega što me tolike godine mučilo, u konačnici na neki način izliječilo. Pomoglo mi da kroz taj svoj svijet mašte, dijeljenja iskustva s vama, pronađem put natrag k sebi.

I nakon dugo vremena, ako ne i po prvi puta u životu, sam u potpunosti prihvatila sebe kakva jesam, sa manama koje volim i ne volim. Oprostila sebi sve ono što sam mislila da sam sagriješila i pogriješila. I taj oprost i pomirenje sama sa sobom, donijelo mi je mir. I sreću. Jer kada me danas netko pita jesam li sretna, glasno kažem – “Da! Jesam! Jako!”

Sav ovaj moj put, naučio me, da sreću ne možemo naći u drugoj osobi, u stvarima, u promjeni vanjskih okolnosti. Unatoč tome što te netko voli, što imaš zdravu djecu, vlastiti dom i ne znam što sve drugo, sreća ovisi jedino o tebi. Dobro, možda ne jedino, ali uvelike.

A ono što želim tebi jest da ne budeš previše stroga prema sebi, posebno ako poput mene, imaš sve što je u očima svijeta potrebno za sreću. Potraži ju u sebi, tu je negdje. Možda nećeš isprva naći ono za čim tražiš, ali prepustiš li se skroz, sigurna sam da će ona naći tebe i pokazati ti put do nje.

Budi sretna! Zaslužila si! I utišaj sve one glasove koji te uvjeravaju da nisi!

I neću te pitati za kraj, ali možda sama sebe možeš, jednom kada osjetiš da si spremna. Jesi li sretna?

**** Jako puno ljudi mi kaže kako sam užasno jaka i da oni ne bi mogli izdržati, sve što sam prošla… E da, zaboravila sam napomenuti da smo, u periodu između rođenja dvoje djece, još i kupili i iz temelja renovirali kuću …. hahahah… Da, priznam, imali smo jako težak period, jako izazovan, jako intenzivan.. Ali isto tako mislim, da bi sve ovo što smo prošli, puno lakše podnijela, da sam od početka prihvatila sebe i svoje postupke. Čini mi se, ma i vidim na dnevnoj bazi, koliko je moj odnos sa suprugom bolji od kada sam razriješila te svoje nedoumice. Koliko više uživam u majčinstvu. Koliko osjećam da nitko izvana više nema moć nada mnom. Naš život se nije uvelike promijenio u odnosu na prije, još uvijek su tu brojni izazovi, ali za razliku od prije, sada osjećam da sam im dorasla i čvrsto vjerujem da ih mogu prevladati.

A to je ono što želim svakoj od vas!

Do idućeg pisanja….

Vaša S.