Moje ime je Sarah. Imam 37 godina. Pomisliti ćeš sada da se zovem isto kao ti. Čak imam H na kraju imena. Nema nas puno. Ne tu gdje živimo. Ali ne poznaješ me. Iako ja tebe jako dobro znam. Ne poznaješ me. Iako imaš jasnu viziju o tome tko ćeš biti i kakva ćeš žena postati. Točno si sve isplanirala. Znaš da ćeš imati uspješnu karijeru. Znaš gdje i u kakvom ćeš domu živjeti. Koliko ćeš djece imati… i kada… Sve znaš. Odnosno, misliš da znaš.

Kada bih ti sada rekla da sa 37 godina nećeš imati sanjanu karijeru, da nećeš sjajno zarađivati, možda bi se začudila. Kada bih ti sada rekla da ćeš sa 37 godina biti kućanica s troje djece mislim da bi se prvo dobro nasmijala i rekla: “Ja kućanica? Nema šanse!” Kada bi nakon par sekundi shvatila da se ne šalim, mislim da bi najprije pitala: “Pa kako? Zašto? Nisam to planirala!”, a onda bi se za par minuta pojavila ljutnja i sigurna sam da bi mi rekla: “Nisam se toliko trudila, mučila, žrtvovala da bih bila kući! Ne mogu vjerovati da je sav moj trud bio uzalud!!”

Kada bih ti rekla da pišeš priče za djecu, posprdno bi me pogledala… Vidim te. Znam taj pogled. Znam da tvoja brutalno realna glava, nikada ne bi pomislila baviti se nečim od čega ne možeš živjeti.. nečim što je totalno neisplativo. Ako isplativost mjerimo u novcu.

Voljela bih da ti mogu reći da ćeš imati lagodan život. Nažalost ne mogu. Sve ono što jesi, sve ono što misliš da želiš biti, sve ono što misliš da bi morala biti jer ćeš time ispuniti očekivanja svih oko sebe… sve to što mukotrpno radiš zbog drugih, a ne zbog sebe…sve što radiš zbog drugih, a protiv sebe…sve to dovest će te do težeg puta…težeg, kompliciranijeg života.

Kada bi me sada mogla čuti, rekla bih ti da ne budeš toliko stroga prema sebi. Da budeš samo ti. Takva kakva jesi. Da ne gledaš uvijek one “bolje”, “uspješnije”, uspoređuješ se s njima i zbog toga misliš da nisi dovoljno vrijedna. Jesi! Rekla bih ti da se ne uspoređuješ uopće s drugima, jer koliko god ti ovo sad sebično zvuči, ti si jedina koja je bitna. Ti si najbitnija u svome životu. Što prije to shvatiš, lakše će ti biti. Sretnija ćeš biti. Nisi tu da ispuniš tuđa očekivanja. Tu si da živiš vlastiti život!

Kada bi me sada mogla čuti, rekla bih ti da sanjaš… da vjeruješ… da nikome ne dozvoliš da te uvjeri da tvoji snovi nisu bitni. Rekla bih ti da odbaciš ponekad taj razum i da li je nešto realno ili nije, da li ti nešto koristi ili ne… Želiš nešto? Idi i pokušaj to ostvariti! Ako putem promijeniš mišljenje, sve ok! Imaš pravo na to! Ne mora svaki put imati kraj. Ne moraš uvijek doći na cilj. Put je toliko važniji od cilja, zapamti to. Ne gledaj na život kao na ispunjavanje zadataka. Gledaj na njega kao na jedno divno putovanje! Ono najljepše, najvažnije!

Kada bi me sada mogla čuti, rekla bih ti da nije sramota pasti, pogriješiti.. Nisi zato loša. Nisi zato nesposobna. Samo si čovjek. A jednom kada padneš, kada pogriješiš, oprosti si. Ne nosi žal u sebi. Ne živi sa “trebala sam ovako ili onako”. Napravila si ono što si mislila da je u tom trenu dobro. Bolje nisi znala. I u redu je. Sve je u redu.

Kada bi me sada mogla čuti, rekla bih ti da se ljubav ne mora zaslužiti. Da na nju imaš pravo.. bezuvjetno pravo.. Svi smo mi rođeni kao čista ljubav…. I ti si! Ne moraš uvijek biti dobra, poslušna, biti netko koga drugi žele vidjeti, imati kraj sebe. Tko te voli, voljeti će te kakva god bila. Tko ne, pusti ga da ode.

Kada bi me sada mogla čuti, rekla bi ti da se ne moraš svidjeti svima. Odaberi šačicu ljudi koji ti pašu i budi sretna uz njih. Budi svoja. Ne dozvoli da tvoj prokleto dobar odgoj, drugima dozvoljava da ti govore sve što žele. Bori se za sebe! Nema ništa lošeg u onoj “pametniji šuti”, ali ne dozvoli nikome da pravi budalo od tebe…da te iskorištava.. Postavi granice! Imaš pravo na to!

Kada bi me sada mogla čuti, rekla bih ti da plačeš kada si tužna. Da plačeš i kada si sretna. Da plačeš kada god osjećaš da nešto mora van! Odbaci onaj glas u svojoj glavi koji ti uvijek govori: “Ne daj da drugi vide koliko te boli!” Odbaci ga! Odmah! Šteti ti! Nema ničeg lošeg u pokazivanju osjećaja. Nema ničeg lošeg u tome da priznaš i pokažeš da ti je teško.. da ti je stalo..

Kada bih te samo na kratko mogla vidjeti, zagrlila bih te najjače što mogu. Rekla bih ti da te volim.. da te nikada neću iznevjeriti… da ću uvijek, ali baš uvijek biti tu za tebe. Rekla bih ti da ću zauvijek biti tvoja najbolja prijateljica, ona kojoj sve možeš reći, koja će te pokušati razumjeti bez da te osuđuje.. da ću nastojati uvijek biti nježna i blaga prema tebi. Prema nama. Rekla bih ti koliko si dobra i divna žena postala. Znam da ćeš sada zakolutati očima i vjeruj da to i dan danas radiš, uvijek kada ti netko udijeli kompliment. 🙂 Ne moraš to raditi. Primi ga sa zahvalnošću. Postoje ljudi koji stvarno tako misle o tebi. Pokušaj biti jedna od njih.

Iako možda nisi postala žena kakvu si zamišljala, dopusti da ti za kraj kažem ovo.

Nisi postala uspješna odvjetnica, ne zato što nisi mogla, već zato što nisi htjela. Zato što si svjesno odabrala voditi bitku i krojiti pravdu u vlastitom životu, a ne u sudnicama rješavati probleme drugih ljudi.

Iako si odmalena obožavala društvo, postati ćeš žena koja je s godinama naučila da nije bitno koliko te ljudi okružuje, već tko je pored tebe.. s tobom. Doći će godine u kojima ćeš mnogo vremena provoditi sama, na dane ćeš žudjeti za društvom i misliti koliko si usamljena. A onda ćeš jednoga dana shvatiti da činjenica da si sama, ne mora značiti da moraš biti usamljena. Da sama sebi možeš biti jako dobro društvo. I zadati ćeš si zadatak – naučiti uživati u vlastitom društvu!

I još jedno… Iako si uvijek mislila da nisi majčinski tip, vjeruj mi kada ti kažem da si diiiivna mama! Mama si troje najposebnije, najdivnije djece čiji si čitav svijet. A oni su čitav tvoj svemir! I kada ti kao jučer, tvoj četverogodišnji pametnjaković nabroji kako te voli od Sunca do Mjeseca, oko svemira i svih zvjezdica, od škole do njegova vrtića i sve toliko puno… pa te zatim upita: “A ti mama? Koliko ti mene voliš?” ti ćeš samo reći: “Volim te toliko, da te nikada nitko neće voljeti kao ja!”, na što će te on samo snažno zagrliti jer će u tvojim očima vidjeti čistu, najčišću ljubav. E, takva mama ćeš biti! I sama si zaslužna za to!

A sada, dragi moji čitatelji… Uzmite list papira, dnevnik ili kompjuter i pišite sami sebi… Što biste voljeli reći mlađoj verziji sebe? Odbacite okove koji vas sputavaju, zagrlite se, oprostite si…

Do idućeg pisanja…

Vaša S.