Missing Consumer Key - Check Settings

Mene Špiro zove.

Danas vam pričam jednu priču. Priču o ljubavi koja je trajala čitav život. Priču o ljubavi koja je nadvlada čak i smrt. Priču o mojoj babi i didu. Priču o Mariji i Špiru.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam posljednji put vidjela svoju babu Maru. Bila je nedjela, a kao što je svake nedjelje bio običaj, cijeli čopor moje obitelji skupio se poslijepodne kod babe. Toliko godina isti ritual. Nagurali bi se svi u malu kuhinjicu i slušali njene priče. Samo što tu nedjelju nije pričala priče. Nije željela. Nije mogla. Pet dana ranije umro je moj dido. Njezin muž. Ljubav njezina života. Bila je neobično tiha i u jednom trenutku je samo rekla: “Noćas sam čula Špira.” Naravno da smo svi kimnuli glavom. Što reći ženi koja je nakon 73 godina braka ostala bez muža?! Znala je da joj ne vjerujemo, da mislimo da je sanjala ili ga je jednostavno željela čuti. “Rek’o mi je: Ajde Mare, odi! Lipo je!” Kada smo i dalje svi šutjeli, samo je tužno dodala: “Ne znate vi kako je to cijeli svoj život provesti s nekim! Mene Špiro zove.” To je bilo zadnje što je rekla. Sutradan ujutro, jedan za drugim počeli su joj otkazivati organi. Oko podneva je posljednji puta sklopila svoje bistre plave oči i otišla kod svog Špira. Unatoč dubokoj starosti od 91 godine, moja je baba bila sasvim zdrava. Jednostavno je odlučila da ne želi živjeti život bez svog muža. Jednostavno je odlučila da je vrijeme da ode. I predala se. Iako će zvučati romantično, uistinu vjerujem da je umrla od tuge. Da je razlog njezine iznenadne smrti bilo slomljeno srce.

Marija i Špiro vjenčali su se ratne 1941. godine, na svijet donijeli šestero djece koja su im podarila ukupno 17 unuka i do trenutka njihove smrti preko 20 praunuka. Danas je taj broj za 10ak veći. Život su proveli možda u materijalnom siromaštvu, ali zato su duhom i ljubavi bili toliko bogati, da sam sigurna kako smo svi mi, najsretnije trenutke našeg djetinjstva, proveli upravo u njihovoj kući.

Naša baba Mare, rođena je 1922. godine. Do udaje je bila lavandijera tj. pralja, žena koja je prala robu zadarskoj gospodi, da bi se nakon udaje posvetila njezi bolesne svekrve i obitelji. A uz to je bila jedna od boljih šnajderica u mjestu. Njezina djeca, moj tata i njegova braća i sestre, znaju istaknuti kako je bila dosta stroga mama, ali unatoč strogoći, bila je majka koja je do zadnjeg dana svoju djecu branila i voljela. Žena koja je svoju djecu podigla u poštene, marljive i pobožne ljude. I sada, kada ju zamišljam, vidim je kako sjedi na svom malom dvosjedu i prebire zrna krunice između prstiju dok joj usne recitiraju molitvu. Moja baba. Žena koja bi od ničeg stvorila svašta, koja bi, iako nije imala novaca, uvijek pronašla koju kunu za nas kada bi išli na fakultet, u čijoj kući se uvijek našla neka čokoladica za malu djecu koje je u tako brojnoj našoj familiji, uvijek bilo. Od kada znam za sebe, polagala je jako puno u moral i poštenje svih nas. Kad god bi čula da neka od nas unuka ima dečka, najprije je uslijedio dug razgovor o tome kako se moramo paziti jer su muškarci ovakvi i onakvi. A kada bi je konfrotirali sa činjenicom da se udala u veljači, a prvog sina rodila već u travnju, britko bi odgovorila: “Ali ja sam znala da će mene Špiro uzeti!”

I da, poznavajući mog dida, ako je on obećao da će ju uzeti za ženu, mogla je ruku staviti u vatru da neće pogaziti svoju riječ. Dido, ljudina i najčasniji čovjek kojeg sam imala prilike upoznati, čitav je život teško radio u polju, ne bi li prehranio brojnu obitelj. Kad god je kome trebala pomoć, Špiro je bio tu. Svakome od svoje djece, vlastitim je rukama podigao kuću. Živio je za polje i rad, i onoga dana, kada njegove umorne noge više nisu mogle onako kako je on htio, počeo je njegov kraj. Sjećam se posljednjih mjeseci njegova života i čovjeka koji je plakao kao malo dijete jer je on, baš on koji je čitav život proveo pomažući drugima, baš on je sada bio ovisan o tuđoj pomoći. Ali ne pamtim ga tako, pamtim onog gospodina od čovjeka kakav je bio čitav život, visoko uzdignute glave sa vječitim smiješkom na licu. Tih i povučen, uvijek spreman dati pohvalu za nečiju kuhinju, ali istodobno naglašavajući kako je njegova Mare ipak najbolja kuharica. 🙂 Svaku nedjelju odjenuo bi najbolje odijelo, stavio kapelin na glavu i zaputio se u crkvu, a nakon toga na kratki pelinkovac i tek onda kući na ručak. 🙂

Dvoje ljudi toliko različitih karakterom, a toliko sličnih u životnim vrijednostima. Ona prepuna života, duga jezika, uvijek spremna ostaviti ono što radi i posvetiti se onom tko je došao k njoj. I ćakuli, naravno. 🙂 On tih, radišan, za razliku od nje nikada nije prekidao ono što radi, već bi samo pozdravio gosta i nastavio s poslom. Ona zvijezda i centar njihova braka, a i čitave naše obitelji. A on, stup, temelj, oslonac. Unatoč karakternim razlikama, oboje su bili ispunjeni ljubavlju i tu ljubav nesebično dijelili i prenosili na sve nas. Kada su je novinari, koji su došli snimiti prilog o njihovoj ljubavi, njihovih 70 godina braka, upitali što joj je u braku bilo najljepše, baba je rekla: “Najlipše je bilo kad smo bili mladi pa bi navečer pošli leći i dicu činiti!” 🙂 Eto, mislim da vam ne trebam više opisivati njihovu ljubav, a niti njih. Ova rečenica sve govori. 😉

Ispričavam se svima što je moj post ovog puta drugačiji od onog na što ste navikli, ali 05. rujna moja bi baba proslavila 98. rođendan i željela sam im ovim putem odati počast. Ljudima koji su u toliko velikoj mjeri utjecali na mene i moje shvaćanje pojma Obitelj. Mariji i Špiru. Sigurna sam da su rođendan proslavili kako treba, negdje daleko, na nekom ljepšem mjestu. Njih dvoje zajedno.

A sada da podijelim s vama i još sitnicu za kraj. Prije točno godinu dana, moj mlađi brat koji se drugim imenom zove Špiro, za ženu je uzeo predivnu djevojku. Mariju. Vidite kako se sudbina uplela i ponovno nam dala Mariju i Špira. 😉

Do idućeg pisanja,

Vaša Sarah

Ostavite komentar