Missing Consumer Key - Check Settings

Moj (ne)prijatelj Ponos.

“Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža.”

Sigurna sam da će dosta vas prepoznati ovu rečenicu iz Malog princa. Iako ima puno poznatijih citata iz te svima nam poznate priče, ova me rečenica podsjetila na mene. Nema mjesec dana da sam ju ponovno, nakon dosta godina pročitala. Tražila sam neko štivo koje bi Eva mogla čitati preko ljeta, budući je svoje dvije knjige koje smo donijeli, pročitala za tri dana. Ali nekako joj nije sjela. Danima je stajala i valjda čekala da ju ja pročitam. I eto teme za novi post. 🙂

Ne znam što bih vam rekla, da li je biti ponosan dobra ili loša kvaliteta… Što vi mislite?

Ja sam strašno ponosna i što sam starija vidim da taj moj ponos šteti samo meni. I naravno, ljudima koji me vole. Tjera me da se zatvorim u sebe baš onda kada bih trebala nekog da me čvrsto zagrli. Ne da da zaplačem pred nekim i kada me taj netko razumije i shvaća što prolazim. Ne dozvoljava da tražim pomoć niti onda kada padam s nogu. …..

Sve to moj ponos čini.

I to od kada znam za sebe.

Sjećam se još jako dobro kako smo, dok smo bili mali, kod mojih roditelja, znali imati obiteljsku večer kada se ne bi gledao tv, nego bi igrali igre i slično. Moj tata je čovjek koji je slab na djecu i oduvijek nam je popuštao kako bi pobijedili. Mama je pak sušta suprotnost. Ona igra da pobijedi i dan danas je čvrsto uvjerena da djeca od malena trebaju znati gubiti. I kod nje nije bilo popuštanja. Niti ga ima danas. A uz sve to, ima toliko sreće kad igra da nitko pored nje nema šanse. 😉 Danas je smiješno gledati ju kako se veseli kao malo dijete kada pobijedi, ali prije….. Ja nisam netko tko je previše zagrižen za pobjedu, ali dijete kao dijete, voli tu i tamo pobijediti. I sjećam se kako bih znala gubiti i gubiti i svakim gubitkom bivala sve tiša. Kada više nisam mogla držati suze u sebi, dignula bih se sa stola, otišla na wc, isplakala što sam imala, umila lice hladnom vodom i vratila se za stol. Naravno da su svi znali da sam plakala, međutim nitko ne bi ništa komentirao. A ja bih sačuvala svoj ponos. Bar sam u to vjerovala.

I tako sam ja rasla… i odrasla, a moje suze su i dalje tekle skriveno od svijeta. A ako bi se slučajno i dogodilo da zaplačem ispred nekog, makar to bio i moj suprug, osjećala sam samo ljutnju na sebe samu, zato što plačem i što sam toliko slaba. Jer tko plače, taj je slab, zar ne?!

A nisu to uvijek bile suze zbog neke “sitnice”. Bilo je tu i suza koje su tekle zbog gubitka nerođenog djeteta. A ja sam se danima zatvorila u sobu pod krinkom učenja za pravosudni samo da nitko ne vidi moju bol ni suze.

Nakon što sam se odlučila na razvod od Evinog tate, potražila sam psihološku pomoć, nekog tko će samo slušati bez da osuđuje.. nekog stručnog, čija uloga nije tješiti me, nego pomoći mi shvatiti gdje je i kako, u mom životu nešto pošlo po krivu. I sjećam se jednog susreta kada su mi suze navrle dok sam pričala… i umjesto da ih pustim, ja sam se zaustavila, sredila misli u glavi i tek onda nastavila pričati.. jer takva sam ja. Ne pokazujem slabost. I tada me psihologica upitala zašto ne plačem pred njom. To je ono što joj je ostalo od našeg razgovora… Ne ono što sam joj govorila, nego činjenica da se trudim uvijek biti sabrana. Ja odgovora na njeno pitanje nisam imala, nemam ga ni danas. Takva sam oduvijek. Iako si ovih zadnjih šest godina ponavljam njenu rečenicu u glavi: “U redu je plakati kada si tužna. U redu je pokazati da te boli, da ti je stalo.”

Jer što radimo ako smo uvijek sabrani, ako zatomljujemo svoje prave osjećaje? Koju poruku šaljemo svojoj djeci ako nikada ne pokazujemo što se u nama događa?

Ne kažem da treba djecu opteretiti našim problemima, ali što je loše u tome ponekad im priznati da smo malo tužni?! Tražiti od njih zagrljaj i pokazati im da i oni nama mogu pomoći?!

Ljubav nije samo davanje, ljubav je i znati primiti pomoć od svojih bližnjih, dati im do znanja da imamo povjerenja u njih. Da im vjerujemo dovoljno da pristajemo podijeliti svoj teret s njima.

Osoba koja mi je možda najviše pomogla u cijelom “procesu” iskazivanja osjećaja je moja Eva. Nemojte me osuđivati, svjesna sam da je ona samo dijete.. Ali ona je dijete s toliko izraženom empatijom da je već sa dvije, tri godine znala pitati: “Mama, a zašto si ti danas tako tužna?” Ona koja otvoreno i bez suzdržavanja pokazuje svaku emociju, koja te zagrli da ostaneš bez zraka samo jer je sretna, koja se upiški u gaće od smijeha i koja lije suze na svaku imalo tužnu situaciju. Baš ona me naučila da je u redu pokazati otvoreno sve što se u nama događa. Jer tko te voli, taj te voli i kada plačeš i kada se smiješ.

Voljela bih vam reći da sam ja, koja sam svjesna koliko moj ponos šteti meni i svima oko mene, promijenila svoje ponašanje. Ali nije baš uvijek tako. Nije baš uvijek ni lako. Imam karakter koji jednostavno ne želi drugima pokazati slabost. Ili ne može. Tek prije par dana sam u razgovoru sa suprugom počela plakati. I umjesto da mu kažem u čemu je problem, poklopila sam slušalicu, odbila poziv kada je nazvao, smirila se i nazvala ga natrag sva sabrana, kao da ništa nije bilo. Zamislite, svom suprugu!

Trudim se, promijeniti se. Radim na tome svaki dan. Želim, svojim primjerom naučiti svoju djecu da ne moraju biti savršeni, da je u redu ako su nekada tužni, ljuti ili bilo što drugo. Jer zašto bi bilo u redu dijeliti svoju sreću i uspjeh, a tugu i bol nositi sam? Želim da vide da i mama nekada ima loš dan i da odrastu u ljude koji će moći priznati, ponajprije sebi, da imaju poneku slabost. Te slabosti, sposobnosti iskazivanja naših emocija, su upravo ono što čovjeka čini čovjekom.

Kako je moja psihologica jednom prilikom rekla: “Da bi problem mogli riješiti, najprje ga moramo osvijestiti!”

Ja sam svoga itekako svjesna. Zato, držite palčeve da moj ponos, koji me kao neprijatelj prati u stopu, postane prijatelj koji će se pojaviti kada i gdje treba.

Do nekog idućeg pisanja….

Vaša Sarah

Ostavite komentar