Ovaj naslov je posveta mom suprugu koji mi od kada ga poznajem, objašnjava kako su bijelci, muškarci, ugrožena vrsta. Iako on svoju teoriju iznosi uvijek kroz šalu, neke stvari o kojima priča sam počela primjećivati tek od kada imam sina.

O tome koliko su se žene približile muškarcima na raznim poljima, ne moram govoriti. Iako smatram i vidim da jesmo “ravnopravnije” muškarcima, još uvijek u puno sfera nismo ravnopravne. Iskreno, mislim da možda nikada ni nećemo biti. Da bi za iste poslove trebale biti jednako plaćene je po meni najnormalnija stvar. Hoće li to toga ikada doći? Ne znam. Da li bi na svim poljima trebale biti poput muškaraca?? Po meni ne. Ravnopravnost je jedno. Jednakost nešto drugo. A jednaki nismo. I ne moramo biti. Svijet bi možda bio puno ljepše mjesto kada bismo se konačno prestali boriti da budemo jednaki i jedostavno se nadopunjavali kroz svoje različitosti.

Ali ovo nije tema o kojoj danas želim pisati.

U našoj se kući prema našoj djeci ponašamo apsolutno jednako. Nema muških i ženskih poslova, nema muških i ženskih boja, igara, priča… Trudimo se djecu podržati u svemu što vole, žele.. govorimo im kako mogu postići sve, biti što god požele.. I kroz naše prve tri cure (dvije suprugove, jednom mojom) tu nismo nailazili na nikakve probleme.

A onda je prije godinu dana, prošle jeseni, naš sin krenuo u vrtić i od tada su se u našoj kući počele spominjati muške boje, muške igre, ženski sportovi, ženske knjige… i još sto takvih stvari. Odjednom se u našu kuću uvukao taj “rat spolova”. Od nas naš sin te stvari nije ni čuo niti naučio, ali vidim da sa svojim odgojem i razmišljanjem očito nismo kao drugi. Jer Noah, dijete koje se prije vrtića igralo sa svom djecom bez obzira na spol, se u vrtiću počeo igrati samo s dečkima, voljeti samo plavu boju, igrati se samo “muških” igara….

I to mi je dalo malo misliti. Možda je to samo faza kako moj suprug tvrdi, ali razmislite malo….

Postali smo društvo, postali smo roditelji koji svoje kćeri, svoje male princeze podižu i odgajaju u uvjerenju da mogu biti sve, da su jednako vrijedne dečkima, da mogu trenirati što žele, odijevati se u boju koju žele, šišati se na centimetar ako to baš žele…. i još sto takvih stvari, jer curice, žene danas mogu SVE!

A kako odgajamo dečke? Da li i za njih vrijede ista ta pravila?

Dok ćemo kćer koja želi trenirati nogomet bez problema poticati, sina koji izrazi želju da trenira ritmičku gimnastiku, ćemo vjerojatno odgovoriti od nauma i navesti na neki drugi sport. Dok ćemo kćeri bez problema kupiti plavi bicikl, čisto sumnjam da ćemo sinu kupiti rozi, iako se njemu možda baš taj rozi najviše sviđa. Dok će naše kćeri završiti u novinama i na televiziji kada se odluče zanimanje poput kapetana duge plovidbe, kod sina koji želi postati frizer ćemo u pitanje dovesti njegovu seksualnu orijentaciju. Možda vam se čini da pretjerujem, ali dajte malo razmislite. Kada ste vidjele muškog učitelja razredne nastave?? Ja nisam. Možda živim u premaloj sredini, ali nisam ni vidjela ni čula za tako nekog. I prije nekoliko dana me Eva pita – zašto ne postoje muški učitelji razredne nastave, a ja nemam odgovor. Imate li ga vi?

Ne čini li vam se ponekada da je sva ova naša, ženska borba za ravnopravnost dovela do toga da su se nama otvorila sva vrata, dok su muškarcima i dalje zatvorena ona koja su im i prije bila zatvorena?! I dok je ženama dostupno sve, muškarci kao da su zapeli samo u tim “muškim” stvarima… U prošlosti je bila normalna ta neka muško – ženska podjela, ali dok su se žene izborile da za njih te podjele više ne bude, ili da barem bude manja, za muškarce je ona itekako prisutna. I pitam se sad, kao majka dječaka, zašto bi netko imao pravo misliti da je moje dijete gay, samo zato što želi plesati balet?! Odakle strancu na ulici pravo reći mome sinu da nije pravi dečko ako nosi rozu majicu?! Da je curica zato što ponekada plače?! Da ima frizuru kao žensko samo zato što nije ošišan skroz na kratko?!

Tko me dulje prati i čita, zna da sam više puta već istaknula kako obožavam činjenicu da sam rođena kao žena, kako stvarno mislim da su naši životi, iako možda teži, puno bogatiji i ljepši… I budući se tako osjećam, tako razmišljam, trudim se na svoje kćeri prenijeti takvo poimanje našeg spola. Voljela bih da jednom kad odrastu, budu ponosne i sretne što su rođene kao žene. Ali istu stvar želim i za svog sina. Želim da i on, jednako kao one, zna i vjeruje da može postići sve, baviti se čime god želi, trenirati što god želi. Jer ne određuje njega samo njegov spol. Niti ikoga od nas. Određuju nas upravo naše želje, afiniteti i sposobnosti.. ono što volimo i sa srcem radimo.. ono u čemu smo dobri i drugačiji.. Zbog toga smo jedinstveni. Bili mi žene ili muškarci.

Reći ćete sada da su sami muškarci možda krivi da su stvari takve kakve jesu… jer žene su se same izborile za to da budu i imaju ono što danas smatraju normalnim. Ali ne zaboravite da smo mi (neki će tek biti) osim što smo žene ili muškarci i jedna posebna kategorija. Mi smo roditelji! A roditelji su ti koji imaju najveću moć utjecati na svoje dijete, ti koji najviše vjeruju u njega, kome upravo to dijete najviše vjeruje! Mi smo ti koji naše sinove možemo i trebamo uvjeriti da mogu sve! Mi smo ti koji trebamo najjače navijati za njih u bilo kojem sportu, bio to balet ili hokej… reći im da su savršeni, posebni i jedinstveni baš takvi kakvi jesu. Mi smo ti koji možemo postići da naši sinovi i kćeri opet postanu “ravnopravniji”.

Slažete se?! 😉

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah