Missing Consumer Key - Check Settings

Poštujete li svoje dijete?

Sigurna sam da će veliki dio vas, kada vidi ovo pitanje, reći: “Pa naravno! Kako drugačije?!” Ali zastanite na trenutak i razmislite malo o ovome što vas pitam. Poštujete li svoje dijete ono, baš, baš? Prihvaćate ga bezuvjetno, u potpunosti i ne želite niti malo da je u nečem malo drugačije? Ne mislim ovdje na to da svoje dijete pristojno odgajate i učite reći hvala i molim… Pitam vas da li poštujete narav svog djeteta onakvu kakva je i ne pokušavate je malo promijeniti jer mislite da je za njega tako bolje, za vas možda lakše ili ne znam ni ja…. Prihvaćate li da je vaše brbljavo dijete jednostavno takvo i poštujete to, potičete ga u tome da bude što jest? Ili vaše fizički aktivno dijete, koje neprestano traži nove izazove i traži da ga u tome podržavate? Činite li to? Ili biste barem malo željeli da vaša pričalica, malo manje priča, da ima i mirnih, tihih trenutaka? Da vaše dijete koje stalno trči, skače, penje se na stabla te izvodi druge razne vratolomije, samo pet minuta mirno sjedi? Da ima, recimo to, OFF dugme? Bar na kratko?

Mislim da velika većina nas, u određenoj mjeri, želi barem malo promijeniti svoje dijete i prilagoditi ga više našim, roditeljskim potrebama i željama. I ono najbolje, mislim da svi mi to činimo pod opravdanjem da je to za dobrobit našeg djeteta…. Jer društvena nam pravila nalažu da nije dobro baš uvijek biti otvoren i iskren i izgovoriti ono što nam je na pameti. Zar ne?

Ja ću vam danas ovdje opisati moju Evu. Moju nastariju. Curicu od svojih devet godina. Recimo da s njom imam najviše staža pa zato. 🙂 Ali moram vam priznati da je razlog ujedno i taj, što je moja Eva nekako “posebno” dijete.

Pa krenimo od početka.

Beba Eva, rođena kao savršeno zdravo dijete, bila je, kako da kažem, malo drugačija beba od onih koje sam do tada vidjela. Bebu Evu nitko osim mene, njezinog tate i mojih roditelja nije smio taknuti, a kamoli uzeti u ruke! Čim bi ju netko pokušao podignuti, a da to nije bio netko od nas četvero, Eva bi vrištala iz petnih žila. U ovome ju je nadmašila jedino moja Judita, koja bi s vrištanjem počela već čim bi joj se netko približio na manje od metar! 🙂 Počela sam se pitati da li je problem možda u meni, a ne u njima?!

Eva je propričala dosta rano, s nekih deset mjeseci. Sa godinu dana već se moglo s njom sasvim normalno razgovarati, bez tepanja, korištenja nekih posebnih dječjih izraza za neke riječi i slično. Prava osobica u malom tijelu. Ali Eva je takva bila samo kući, samo sa nas četvero. Kad bi joj se obratio bilo tko drugi, Eva bi odjednom izgubila dar govora. I ne mislim pritom na nepoznate ljude. Mislim na njenu drugu baku, djeda, strica, ujaka i sl. Dakle najužu rodbinu. Nit’ A, nit’ B!! Ne samo da s nikim nije pričala, već se nikome nije niti približavala. Moj bi joj brat znao reći da ode s njim pa će joj kupiti čokoladu. Malo koje dijete će to odbiti, posebice od vlastita ujaka, ali ne i moja Eva! Ona bi samo šutjela i gledala. I ostala kraj mene. Tužna jer nije dobila čokoladu. A problem nije imala samo s odraslima. S djecom je bilo još gore! Puno gore! U to doba sam jako često išla s njom na dječje rođendane djeci svojih prijatelja i poznanika. I umjesto da se igra s drugom djecom, Eva bi satima sjedila meni u krilu i promatrala drugu djecu kako se igraju, smiju i zabavljaju. I u očima sam joj vidjela koliko žarko želi sudjelovati u toj igri, ali kad god bih ju pokušala upoznati s nekim od djece, ona bi se stisnula uz mene i vratila sa mnom među odrasle. Unatoč silnoj želji, kao da joj nešto iznutra nije dalo da ostane sama s djecom. I vjerojatno ćete sada reći da je dijete bilo jako vezano za mene. Ne radi se o tome. Od troje svoje djece, ona je kao mala bila najmanje vezana uz mene. S njom nikada nije bilo problema da ostane kod mojih roditelja, a ja odem negdje kao što je to slučaj s mlađima. Ona se jednostavno nije mogla, nije znala socijalizirati. I naravno da mi je bilo teško gledati ju kako uvijek stoji sa strane i promatra drugu djecu. Naravno da sam svim srcem željela pomoći joj, ali jednostavno ne možete prisiliti dijete da se igra, ako samo to neće. I koliko god su je i druga djeca zvala i molila da se igra s njima, ona bi samo nijemo gledala i ostala tamo gdje je.

Godine su prolazile i Eva je rasla, a ono što je kod jednogodišnjeg i dvogodišnjeg djeteta bila simpatična sramežljivost, postajalo je sve gore i gore. Ona je jednostavno odbijala razgovarati s ikim! Ako bi se i odlučila uputiti koju riječ nekome, to bi bilo toliko tiho da nitko živ ne bi čuo što kaže. Prije svakog izlaska smo prolazile isti scenarij: “Eva, ako te netko nešto pita, znaš da moraš odgovoriti?” “Znam mama!” “Znaš da moraš reći dobar dan i hvala?” “Znam mama!” I onda izađemo vani, u trgovinu, kod pedijatra, kod prijatelja i Evu svi nešto pitaju, a Eva raširi svoje ogromne smeđe oči i nijemo gleda sugovornika. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. I vjerujte, postojali su dani kada bih bila bijesna zbog tog njenog ponašanja! U vrtiću recimo, tete na početku nisu uopće znale što bi s njom. Niti je sama izražavala ikakve želje, niti je odgovarala na njihova pitanja. Trebale su joj dobre dvije, ako ne i tri godine da se maaaaalo opusti. Da ponekad čak i samostalno nešto kaže, bez da ju netko nešto pita.

I tako je moja Eva došla u školu. I priča se nastavila. Ono što je učiteljici na početku bilo normalna dječja sramežljivost je ubrzo postao mali problem. Jer Eva je pretiha… Evu nitko u razredu ne čuje… Od starta je bila odlična učenica, ali znalo se dogoditi da dobije lošiju ocjenu, ne zato što nešto nije znala, nego zato što ju učiteljica nije čula. I učiteljica, a i svi u razredu, počeli su stalno ponavljati: “Glasnije Eva! Ne čujemo te!” I dok su oni vikali glasnije, moja je Eva postajala sve tiša i tiša. I svi smo se nadali da će se trgnuti, da će taj prvotni strah i sram, od učiteljice, druge djece, škole i svega skupa, popustiti. Međutim, dogodilo se baš suprotno! Jednog mi je dana priznala da više ne voli školu. Ocjene su popustile, a ja sam muku mučila jer nisam znala što se događa. Sve dok mi jednog dana mama njezine najbolje prijateljice nije rekla kako joj je kći ispričala da se ostali u razredu rugaju Evi jer tiha, govore da joj treba mikrofon i sl. I što roditelju preostaje nego otići u školu i pokušati riješiti problem?! S učiteljicom sam, moram reći, imala sreće. Zamolila sam ju da neko vrijeme ne ističe pred ostalima kako je tiha i pusti ju malo na miru. I izišla mi je ususret i ne samo to, čak ju je i pohvalila pred svima kada je neku pjesmicu pročitala malo glasnije nego inače. I od tada je sve krenulo nekako na bolje. Kada sam u prvom polugodištu trećeg razreda, otišla na informacije, sama učiteljica je rekla: “Strah me uopće izgovoriti to na glas, ali Eva je skroz procvjetala! Vesela je, priča sa svima, smije se…!” “Samo da potraje!” – pomislila sam.

Možda dok ovo čitate mislite kako je moje dijete samo sramežljivo, kao i puno druge djece. Ali vjerujte, kod moje Eve to nije sramežljivost. To je više bio strah od socijalnog kontakta s drugim ljudima, posebice djecom. Znate i sami da svoje dijete najbolje poznajete. I ono njegovo pravo lice, svu njegovu ljepotu i dobrotu. I žao vam je kao roditelju kada znate koja se predivna duša krije u tom djetetu, a jednostavno nikome ne dopušta da ju vidi. Suprug bi mi često znao reći kako ona nije ja i da ne pokušavam od nje napraviti nešto što nije. I sasvim je u pravu. Ali znate kako nekada, s najboljom namjerom radimo nešto krivo i to uopće ne vidimo. Priznam da sam puno puta željela da Eva bude poput druge djece, da dođe u park ili na igralište i da se skompa s drugom djecom… da bude otvorenija i odgovori i priča s ljudima bez nekih poteškoća.. Velikim dijelom sam to htjela zbog nje. Htjela sam da se druži, da ima prijatelje, da joj jednostavno bude lijepo. Ali možda sam malim dijelom i to htjela zbog sebe. Možda sam htjela da bude onako otvorena i društvena poput mene. Jer za mene je socijalni kontakt i druženje s ljudima, neopisiva radost. Ali nismo svi isti!

Sjećam se jako dobro rečenice koju mi je psihologica jednom prilikom uputila. Rečenice koja je promijenila moj pogled na svoje dijete. Rečenice zahvaljujući kojoj sam prihvatila svoju Evu. Onakvu kakva je!

“Sarah, ili ćeš prihvatiti svoje dijete onakvo kakvo je ili ćeš čitav život pokušavati promijeniti ga. A nikada nećeš u tome uspjeti!”

Da sam ovaj post pisala prije par godina, ma da sam ga pisala lani, možda ne bih ovako govorila. Eva je sada uistinu puno drugačija od onog djeteta od prije dvije, tri godine. I možda sada mogu reći da ju prihvaćam u potpunosti i poštujem njezinu osobnost točno onakvu kakva jest. I vidim sada koliko je sretnija kada s vrati s rođendana i prepriča koga je sve novog upoznala. Ali opet ostaje u meni neka mala sumnja. Da li se promijenila jer je jednostavno sazrela i samostalno shvatila kako joj je ljepše kada se druži s drugima? Ili sve to radi samo da bi udovoljila meni jer zna koliko sam sretna bila kada bi ju vidjela malo otvoreniju u kontaktu s ljudima?

Jedno vam mogu reći. Sasvim sam sigurna da moja Eva nikada neće biti previše otvorena i previše društvena osoba. Vjerojatno nikada neće biti jedna od onih osoba koje imaju puno prijatelja. Možda će imati jednog ili dva, ali i to je pravo bogatstvo, zar ne?! Vjerojatno nikada neće olako ulaziti u razgovore i kontakte s nepoznatim ljudima kao što ja to činim… Ali da li je to uopće bitno?! Bitno je da je ona moje dijete, i ovo ne govorim zato što je moje, ali stvarno je predivna mala duša. Čista, neiskvarena. Spremna u svakom trenutku pomoći drugima. Dijete koje od malena ima toliko razvijenu empatiju da primijeti svaku promjenu raspoloženja ljudi oko sebe. Dijete koje zaplače čim se povisi ton na njega jer ne može podnijeti da je netko na njega ljut… Možda nije najdruštvenija osoba na svijetu, ali je sigurno jedna od boljih. Jedna od onih kojih svijet treba malo više!

Eto, moju Evu sada znate malo bolje. 🙂 A sada se vratite na početak i iskreno odgovorite: “Poštujete li svoje dijete?”

Do idućeg pisanja…. 😉

Vaša Sarah

Ostavite komentar