Missing Consumer Key - Check Settings

Prije svega, Čovjek!

Gubitak i smrt. Ono što nas slomi. Oduzme nam tlo pod nogama. Pokaže nam koliko smo zapravo mali. Koliko smo nevažni. No unatoč tome što smo u očima svijeta mali i nevažni, nekome smo sve, nekome smo čitav svijet. Svijet koji je u samo jednom trenutku nestao. A umjesto tog svijeta, ostala je praznina.

Vjerujem da ima jako puno ljudi kojima je ova tema neugodna, koji ne znaju kako reagirati u situaciji kada netko izgubi voljenu osobu. Koji idu čak toliko daleko da izbjegavaju kontakt s osobom koja je pretrpjela gubitak, jer se jednostavno ne znaju nositi s time.

Nemojte biti takvi ljudi. Molim vas! Budite ljudi koji će prije svega biti čovjek. Koji neće biti uz nekog samo kada se slavi i kada je lijepo. Budite onaj tko će biti tu kada je teško. Koji će pružiti ruku i pomoći nekome da ponovno stane na noge.

Nikada neću zaboraviti dan kada me je nazvao bivši suprug i rekao mi da nam je prijatelj stradao u prometnoj nesreći. Prijatelj, kum, čovjek s kojem smo slavili vjenčanja, rođendane, rođenja djece, blagdane i svagdane… Odjednom ga više nije bilo. Sjećam se šoka i nevjerice. Zašto? Kako? Gdje? Kada? Mozak pokušava shvatiti nešto što shvatiti ne može. Jedna od prvih pomisli bila mi je: “Moram mu nazvati ženu!”

Mislim da sam deset puta uzela mobitel u ruku, birala broj pa prekinula…slagala riječi u glavi, sve ono što sam joj htjela reći. A onda sam nazvala… I od čitavog mog teksta i toga koliko mi je žao, uspjela sam samo izustiti njezino ime. I onda smo plakale skupa neko vrijeme i pustile sve. Nema riječi, nema utjehe. Nije bilo ništa što sam mogla napraviti da bih umanjila njezinu bol, da bih joj vratila muža. Ali mogla sam biti za nju tu. I plakati s njom. I ne dozvoliti da sama prolazi kroz sve to.

Nemojte misliti da je dovoljno samo pojaviti se na pogrebu i stisnuti nekome ruku. Shvaćam da je teško, da osjećaj nije najbolji, ali ako je vama teško, zapitajte se samo na trenutak kako je onda tek vašem prijatelju. Nekome tko je izgubio sve.

Možda ćete pomisliti da sam jača od vas. Vjerujte nisam, ali razlog zašto ne skrećem pogled kada je nekome teško jest upravo to što znam koliko je teško nositi sam takvu bol.

Prije nepunih dvanaest godina izgubila sam dijete. Dijete koje sam silno željela. Dijete koje sam voljela. Kojem sam se radovala. Nakon drugog mjeseca trudnoće, mojoj maloj bebi srce više nije kucalo. Liječnik mi je to objasnio kao normalnu pojavu, jer je to dijete ipak bilo strano tijelo u meni i moje ga je tijelo jednostavno odbacilo. Vjerujem da je liječnik mislio najbolje, ali ove riječi su me jako dugo proganjale.

“Moje je tijelo odbacilo moje dijete!”

Vjerojatno pogađate koliko sam sebe krivila zbog ovog. Koliko dugo sam analizirala svaki dan ta protekla dva mjeseca ne bih li otkrila što sam napravila pogrešno. Toliko krivnje sam osjećala da nisam pristala niti na opću anesteziju, već sam tražila lokalnu i trpjela užasne bolove dok su iz mene “čupali” moje dijete. Dugo vremena mi je trebalo da prihvatim činjenicu da nisam ja kriva, da Bog ima neki drugi plan za mene.

Pitate se sada kakve veze moje iskustvo gubitka djeteta ima sa svime ovime?

Do tog trenutka sam mislila kako imam puno prijatelja, bogat društveni život, vjerovala kako će ti moji prijatelji biti tu kada ih budem trebala.

Znate koliko me je tih prijatelja, nakon spontanog, nazvalo, posjetilo, pitala kako sam? Samo moja najbolja prijateljica. Samo ona.

Svi oni izlasci, sva druženja, vjenčanja i rođendani, sve ono lijepo što sam proživjela sa ljudima za koje sam mislila da su mi prijatelji, odjednom je nestalo. Ne samo da nitko nije nazvao i pitao kako sam, već bi pri susretu sa mnom izbjegavali uopće pričati sa mnom. Kao da moje trudnoće nije bilo. Kao da mog djeteta nije bilo. Nisam mogla shvatiti zašto nitko od tih mojih “prijateljica” koje su sve redom bile majke, među kojima su neke i same izgubile dijete, ne mogu barem upitati kako se osjećam. Ne shvaćam ni danas da budem iskrena. Ne shvaćam zašto je teško pokazati malo suosjećanja, pokazati da si čovjek. Zar nas upravo to suosjećanje s drugima ne čini čovjekom?!

I nemojte misliti da poistovjećujem sebe sa svojom prijateljicom sa početka priče. Ali i ja, kao i jako puno žena tamo vani, pretrpjele smo gubitak. Izgubila sam dijete koje je bilo željeno…kojem sam smišljala ime…kojem sam se radovala… I da, ne mogu niti blizu zamisliti kakav je gubitak kada ostaneš bez partnera, roditelja, brata ili sestre, ili ono možda najgore, djeteta. Ne mogu i nadam se da nikada neću ni doznati kakva praznina ostane u životu nakon takvog gubitka. Ali unatoč tome što u mom životu nije nastala praznina, praznina je nastala u meni. Gubitak djeteta obilježio me za čitav život. Promijenio me.

Znate što me stvarno čudi, što mi jednostavno nije jasno? Zašto je gubitak djeteta, spontani pobačaj, u našem društvu tabu tema? Zašto nas liječnik koji nam priopći vijest da je našoj trudnoći, nažalost došao kraj, ne uputi da potražimo pomoć nekoga tko će nam pomoći da shvatimo i objasniti da mi nismo krive za takav ishod? Ponekad mi se stvarno čini, da time, što je društvo općenito zauzelo stav, da je gubitak djeteta “tema o kojoj se ne govori”, ženama samo šaljemo poruku da su one nešto loše, nešto krivo napravile. A nisu! I onda godinama, vjerojatno i čitav život ostaje pitanje u nama “Zašto baš ja?”, “Jesam li mogla to spriječiti nekako?”.

I iako nikada neću dobiti odgovor na ova i slična pitanja, možda upravo zbog tog gubitka, danas više strepim nad svojom djecom, možda više uživam u njima, možda više cijenim ono što sam dobila njihovim rođenjem. Jer znam da je moglo biti i drugačije.

A za kraj mi preostaje samo da vas sve zamolim da ne okrećete glavu od tuđe boli. Jedan osmijeh, jedan stisak ruke, jedan zagrljaj, nekome može pomoći i dati mu snagu, a vas ništa ne košta.

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah

Ostavite komentar