Pitate li se ikada zašto ste baš takvi kakvi jeste? Zašto niste jači? Zašto niste mekši? Zašto niste malo manje tvrdoglavi ili pak malo više uporni? Smeta li vam što vaši bližnji nisu malo suosjećaniji? Što ne obraćaju malo više pozornosti na vas i svijet oko sebe? Što ne vide svijet onako kako ga vi vidite? Prihvaćate li svoje voljene, supruga, djecu, takve kakve jesu ili ih pokušavate promijeniti? Možemo li se uopće promijeniti ili smo jednostavno takvi i nema nam pomoći?

Gledam svoje troje djece i ne mogu se načuditi koliko se međusobno razlikuju, a onda opet pogledam sebe i svoju braću i vidim sve te razlike i između nas troje. Ponekad se uistinu pitam kako je moguće da su djeca istih roditelja, toliko različita?!

Vjerujete li da je sve stvar karaktera s kojim se rodimo ili mislite da su više-manje, okolnosti vašeg života utjecale na to kakva ste osoba postali?

Kada bih morala opisati sebe, kao dvije glavne vrline bih navela to da sam uporna k’o mazga, da gotovo nikada ne odustajem od onoga što želim i da sam jako odgovorna i pouzdana, i mislim da svatko tko je sa mnom radio iti jedan dan, to može samo potvrditi…. Među manama bih navela da ne znam reći NE i to vrlo često vidim kao problem, a ono što mi možda najviše kod mene “smeta” jest to da jako teško mogu izraziti ono što želim. Iako sam inače jako vješta sa riječima i jasno i glasno kažem što mislim, dosta mi teško pada otvoreno nekome reći svoje želje, bilo da se radi o tome što ćemo ručati ili kuda ćemo na izlet. Moj odgovor je gotovo uvijek – svejedno mi je.

I nekako ne mogu pobjeći od toga da se pitam nije li ta moja osobina, a i moj karakter općenito, posljedica okolnosti u kojima samo odrasla…..

Rođena sam kao srednje dijete. I dok je najstariji brat neke stvari smio, koje ja nisam smjela, zato što je eto – najstariji, mlađi neke nije morao, a ja jesam, zato što je, znate već – najmlađi, ja sam nekako uvijek bila u toj nezahvalnoj sredini jer jednostavno nisam imala taj prefiks “naj”. I mislim da te činjenica da si rođen bez tog prefiksa “naj”, u konačnici navede na to da potražiš neki drugi način na koji ćeš privući pažnju roditelja ili se jednostavno istaknuti. Tako sam ja odmalena bila jako odgovorna i samostalna. Netko za koga se nije trebalo previše brinuti. Netko tko je sam rješavao svoje situacije i probleme. Netko tko je slušao roditelje i nije im se suprostavljao. I dok je recimo moj mlađi brat, jasno roditeljima dao do znanja da on neće, niti ne želi svirati klavir koji su oni kupili, ja sam bespogovorno išla na satove klavira gotovo deset godina. A nisam ga mogla smisliti! Ali kako na glas reći da ni ja to ne želim?! Kada je došlo vrijeme upisa na fakultet, kao odlična učenica mogla sam birati gdje i što studirati, ali je moj tata mislio da je pravo najbolji fakultet za mene pa sam eto završila pravo iako sam, duboko u sebi znala da to ne želim. U tu priču s fakultetom, uplela se i moja upornost koja nije dala da odustanem, a u velikoj mjeri i činjenica da nisam željela razočarati roditelje. Reći ću vam samo da je moj stariji brat na trećoj godini medicine, odustao kada je shvatio da to ipak nije ono što on želi, dok sam ja fakultet završila u roku, znajući da to nije za mene. Samo da ne bih morala priznati ni sebi ni roditeljima da sam podbacila. I kako to biva, kada odmalena vodite život onako kako mislite da se od vas očekuje, u jednom trenu taj život pukne. I onaj bunt koji se u normalnim okolnostima javlja negdje u tinejđerskoj dobi, kod mene se javio tek sa trideset. Taj osjećaj da ne vodiš život za sebe nego samo ispunjavaš tuđa očekivanja, da ne radiš ono što želiš samo zbog straha da ćeš razočarati nekog, da prepuštaš drugima da odlučuju umjesto tebe, samo zato da kasnije možeš reći: “Pa vi ste mi tako rekli!”, na koncu te dovede do toga da uopće ne znaš tko si, što želiš niti kuda ideš.

Vjerojatno pretpostavljate da klavir i fakultet nisu bili jedine stvari koje sam “odradila” zato što se to od mene očekivalo. Na kraju srednje škole upoznala sam svog bivšeg supruga i s njim ostala u vezi do kraja fakulteta… I pitate se što sad? Pa naravno da kad završiš fakultet, a već par godina si u vezi s nekim, da je sljedeći logičan korak i ono što svi očekuju, ženidba. I onda, se udaš s 24 iako duboko u sebi znaš da razlozi za udaju nisu oni pravi. Ali valjda drugi znaju, a ti si samo nesigurna i ne znaš što bi htjela.

Ne želim da sada pomislite kako me je itko nagovorio na brak ili nešto, sve sam ja to sama odlučila, ali ovako gledano unatrag, znam da sam u brak stupila puno više zbog toga što se to od mene (i mog bivšeg supruga) očekivalo, nego što sam ja bila spremna na to. I uopće svjesna što brak i sve to za mene znači.

I dogodi se ono što se dogoditi mora. Dođe dan kada više ne želiš živjeti život koji si dopustila da ti se nametne. I po prvi puta u svom životu, svjesno odlučiš razočarati sve oko sebe i početi voditi svoj život, svidio se taj život drugima ili ne.

Od svega što se događalo u procesu mog razvoda, u sjećanju su mi najjasnije ostale rečenice svoje braće kada sam im rekla da se razvodim. Stariji je rekao – A konačno Sarah da si i ti nešto u životu zaribala! Uvijek si bila toliko savršena da smo nas dvoje ispadali loši…. A mlađi mi je rekao – Bolje sada s 30, nego za deset, dvadeset godina. Ovako barem imaš priliku krenuti ispočetka i voditi život koji ti želiš!

Divni su, zar ne? 🙂

Nikada nisam mislila da sam ni blizu savršenstva.. Dapače, sav taj život koji se sastojao isključivo u tome da udovoljim drugima, da svi budu sretni, da se nitko ne brine za mene, meni je govorio koliko sam nesavršena… koliko samostalno ništa ne mogu i koliko mi je bolje ako sve odluke prepustim drugima.

I dan danas, još dosta teško iznosim svoje želje… I pitam se zašto?! Najiskrenije mislim da je razlog tome što onog trena kada na glas nekome kažeš što želiš, one postanu stvarne… I dio nas tada želi da ih taj drugi čuje, možda čak i ostvari. I otvara se put razočarenju ako se ne ostvare. Ali hvala Bogu da godine nose iskustvo, a možda i malo pameti pa danas znam da razočarenje boli, ali više boli biti nesretan samo zato što ne želiš na glas izreći što stvarno želiš i osjećaš. Jer u konačnici – “Samo jednom se živi”….

Da se vratim na početak, ni sama ne znam da li je u konačnici karakter s kojim se rodimo taj koji nas je odredio ili nas je život i njegove okolnosti napravio takvima kakvi jesmo… Kada pogledam svoju djecu, vidim da je Eva recimo rođena s jako izraženom empatijom, osjeća ljude oko sebe i njihova raspoloženja. Ali isto tako vidim da je, otkada ima brata i sestru, postala popustljiva, da izbjegava sukobe i nekako svoje želje stavlja iza želja i potreba svog brata i sestre. Činjenica da je najstarija, očito je utjecala na to u kakvu se osobu razvija. Za razliku od nje, Judita je rođena sa dosta jakim karakterom, da ne kažem nervoznim. Od samog početka, postavila se kao mala šefica. Okolnost da je najmlađa u nju je usadio i borbenost. Kod nje nema popuštanja, ili će biti kako ona hoće ili neće biti nikako. Tvrdoglavost joj se sigurno urođena, ali iz dana u dan gledam kako se, baš zato što je najmlađa, razvija u upornu i borbenu djevojčicu. Možda upravo zbog mekšeg ili jačeg karaktera koji nam je urođen, prihvatimo i određene životne karakteristike koje su nekako bliske s onim s čime smo se rodili. Ne znam… Što vi mislite?

A možemo li se mijenjati?? Nažalost mislim da je to jako teško, iako kao i u svemu ostalom u životu, rezultat vjerojatno uvelike ovisi o tome koliko jako tu promjenu želimo.

I za kraj, vam svima želim da se prihvatite takve kakve jeste, da osluškujete svoj unutarnji glas, sazrijevate i mijenjate se, ukoliko vi to uistinu želite. Zbog sebe.

Do idućeg pisanja,

Vaša Sarah