Missing Consumer Key - Check Settings

Tko je bez grijeha….

Da li ste u miru sa svijetom i bližnjima? Da li ste u miru sa samim sobom? Jeste li od onih osoba koje praštaju brzo i lako? Ili ste od onih kojima sve to ide malo teže, sporije?

Ja osobno s praštanjem nemam većih problema. Moj problem je taj što ne mogu zaboraviti. Taj što pamtim svaku glupost, bitnu i nebitnu. Sjećam se jako dobro kada mi je pokojna baba, od koje sam i naslijedila slonovsko pamćenje rekla: “Misliš da je lijepo uvijek sve pamtiti? Nikada ne moći zaboraviti? Iako sada misliš da je to blagoslov, to je prokletstvo!” I tada, prije petnaestak godina, mi nikako nije bilo jasno što pod time misli.. Danas, nakon par životnih situacija iza mene, točno znam što mi je htjela time reći. Nikada ne zaboraviti, znači nikada ne moći krenuti naprijed. Stalno se osvrtati natrag i analizirati nešto što ne možeš više promijeniti, na što ne možeš više utjecati.

Često se čuje, kako u biti nisi oprostio ako se stalno vraćaš na nešto. Jer oprost, znači krenuti naprijed, ne vraćati se više na pojedinu epizodu, događaj. Zato vrlo često, ako i kada vidimo da nismo u stanju krenuti naprijed, odaberemo odvojene puteve. Priznamo i sebi i bližnjima da ne možemo oprostiti, zaboraviti i odemo svak na svoju stranu.

A što ako nas nije povrijedila ili razočarala treća osoba? Što ako smo mi ti koji smo iznevjerili sami sebe? Kako onda oprostiti, krenuti dalje? Od nas samih, nažalost ili na sreću, ne možemo pobjeći….

Odrasla sam u maloj sredini. U sredini u kojoj se nedjeljom ide u crkvu. U vrijeme mog djetinjstva, u našem su mjestu, časne sestre bile dosta angažirane i mi djeca smo jako puno vremena provodili u njihovom društvu. Od malena sam pjevala u zboru, sudjelovala u raznim crkvenim aktivnostima… Odrastala sam uz Isusa i sve ono što je on učio. Budući su i moji rodtelji odgajani u duhu vjere, u našoj se kući laži nisu tolerirale.. Mogli smo napraviti sve i svašta i ne biti za to kažnjeni, samo ako bismo im rekli istinu. Jedno plus drugo, rezultiralo je time da sam u sebi imala tj. još uvijek imam određene moralne vrijednosti, neka načela prema kojima rasuđujem što je dobro, a što zlo.

I gotovo punih trideset godina, živjela sam u skladu s tim načelima i moralnim vrijednostima, uvijek se pitajući što je ispravno, uvijek birajući taj ispravni put.

A onda… onda sam se jednoga dana zaljubila. I reći ćete sad – što je loše u tome? Loše u tome je to, što čovjek u kojeg sam se zaljubila nije bio moj suprug. Loše je bilo to, što ja nisam bila supruga čovjeka u kojeg sam se zaljubila.

I po prvi puta u životu, moje je srce vuklo na stranu za koju mi je razum vrištao da nije ispravna. I po prvi puta u životu, ja sam odabrala lošu stranu. Teško mi je i dan danas, reći, napisati da je ono što sam napravila loše. Jer kako ljubav može biti loša? Priznati da sam napravila grešku tj. odabrala put koji nije ispravan, značilo bi reći da su moj brak, moj suprug, naša djeca loši.. A nisu i nitko me neće u to uvjeriti!

Ali moja načela, naše društvo, moja vjera, kažu da je preljub loš. I sama sam toliko puta bila u situaciji da svjedočim drugima koji su upali u tu zamku i dopustila si da im sudim. Da si uzmem za pravo reći kako su pogriješili, kako se to ne radi. Na kraju sam i sama krenula njihovim stopama.

Naravno, da sam onog trena kada sam se razvela i priznala svoj grijeh, priznala preljub, u maloj sredini u kojoj sam živjela, naišla na osudu, ogovaranje.. Svatko si je uzimao za pravo reći mi što me spada, a ja sam to šutke prihvaćala. Jer bili su u pravu, zar ne? Počinila sam nešto loše i zato sam trebala snositi posljedice.

Ali selo, kao selo, dva dana priča, treći dan zaboravi… Ali ti ne zaboraviš… Još uvijek kada se negdje pojavim sa svojim suprugom, sa svojom djecom, samo čekam komentare poput – vidiš, ovo joj je taj muž zbog kojeg je ostavila prvog i sl. Još uvijek u očima svojih roditelja vidim razočarenje, duboko razočarenje, iako obožavaju mog supruga i našu djecu. Još uvijek u očima suprugove majke vidim prijezir jer sam uništila brak njezina sina.

I dok sam nedavno pričala sa svojom mamom o tome kako su određene stvari u mom sadašnjem braku teške, rekla sam joj: “Mama, ti ne razumiješ, naš brak nije normalan i zato ništa oko nas nije normalno!”. Na to mi je ona rekla: “Sarah, ti nisi ni prva ni zadnja kojoj se to dogodilo, moraš sebi jednom oprostiti!”

I u tome trenu sam shvatila ono što je ona znala (jer mama uvijek zna 🙂 )… Ja sam samu sebe toliko razočarala, ne time što sam se zaljubila, nego time što nisam otvoreno u početku priznala bivšem suprugu, roditeljima, svima kojih se ticalo, da sam se zaljubila. Razočarala sam samu sebe time što sam se upustila u preljub i život u laži, a da toga nisam dugo uopće bila svjesna.

I onda živiš s tom krivicom i na svaku poteškoću u životu gledaš kao na kaznu, jer ja sam počinila nešto loše. Dakle, ja ne zaslužujem sreću. Sjećam se jako dobro kako sam nakon razvoda, otišla na ispovijed. I kako mi je svećenik, kada sam mu sve priznala, rekao da nisam dostojna sakramenata. Svijet mi se srušio. Jer vjera je oduvijek bila dio, jako bitan dio mene. A sada me se Bog odrekao.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam saznala da sam trudna s Noom i kako sam u tom trenu pomislila, da mi je Bog konačno oprostio i poslao mi blagoslov s čovjekom kojeg volim. A onda se Noah rodio sedam tjedana prerano. A ja bih stajala pored inkubatora i plakala, kriveći sebe za njegovu bol. Jer ja sam počinila nešto loše. I to je kazna. Ovo je samo jedan od primjera, možda najznačajniji po težini, ali znate i sami koliko sitnica u životu pođe po zlu, ide težim putem. A ja sam u svakom tom težem putu, u svakoj toj lošoj stvari, vidjela kaznu.

I priznati ću vam da i dan danas, na dane želim pobjeći od svog braka, djece, života jer sama sebi još uvijek, do kraja nisam oprostila, iako čitav svijet jest. I upravo zbog toga, mi se na trenutke čini da sama, nekako podsvjesno pokušavam sabotirati naš brak i reći glasno: “Da, svijete, priznajem konačno, učinila sam lošu stvar!”

Ponekad mi se čini da sam samu sebe počela gledati kroz svoje radnje, tj. da sam na sebe počela gledati kao na lošu osobu samo zato što sam pogriješila i nisam odmah rekla istinu. A dok sama za sebe smatram da sam loša i da ne zaslužujem sreću, ne mogu ju niti postići.

Ovoga puta vam za kraj nemam neku mudroliju kako je moguće riješiti ovu situaciju, kako sebi oprostiti, kako krenuti dalje i vidjeti milion dobrih stvari koje sam napravila u životu, a ne samo tu jednu u kojoj sam pogriješila. Da počinila sam grijeh. Ali moj grijeh nije ljubav. Moj grijeh nije moj brak, moj suprug i naša djeca. Moj grijeh je “samo” preljub. Povrijedila sam drage i dobre ljude i zbog toga mi je žao. Jako. Ali zbog toga nisam ni zločesta, ni loša osoba. Zbog toga sam, možda samo čovjek.

I baš danas mi je Bog poslao nekog, jednu divnu ženu, koja ne vidi u meni preljubnicu i razaračicu braka i sve druge pridjeve koji su se vezivali uz moje ime. Koja vidi samo ženu koja voli i kojoj je na dane teško. Koja vidi ženu koja bi konačno trebala oprostiti sama sebi i krenuti dalje uz ljude koje voli. I koji vole nju.

Hvala Ana!

Do idućeg pisanja….

Vaša Sarah

2 komentara

  1. Iva
    Predivan tekst🥰 pun ljubavi i iskrenosti a to nije uvijek lako, pogotovo drugima istresti dušu na pladnju. Različite situacije doživljavamo u životu ali slične borbe vodimo u sebi. Sretno draga Sarah, da oprostiš sebi i živiš u miru sa svojom obitelji🥰
    Reply 19. ožujka 2021. at 8:46
  2. Marijana
    Svaka čast na hrabrosti. Izgleda ga je najteže oprostiti sebi, ali kako ćemo očekivati od drugih da praštaju ako mi ne možemo. Svi smo mi ljudi na kraju krajeva i griješi mo i grijesiti ćemo i imamo pravo na pogreške. Do kad će trajati tvoja kazna? Dozivotno? Ljubav ne bira...Imaš pravo na oprost, imaš pravo na ljubav!! 💕
    Reply 20. ožujka 2021. at 9:33

Leave a comment