Missing Consumer Key - Check Settings

Vrijeme stani….

Danas ću biti malo melankolična. Nije mi namjera rastužiti ikoga, ali postoje trenuci u životu kojih se uvijek s nekom sjetom sjećamo. Trenuci kada postajemo možda malo više svjesni naše prolaznosti.

Ima možda nekih mjesec dana da smo Judita i ja prekinule naš poseban i možda “najintimniji” odnos. Budući je imala oko 16 i pol mjeseci, inače super jede i jednostavno obožava hranu, a i okolnosti da je od rođenja grozno spavala, zaključila sam da je vrijeme da se pozdravimo s dojenjem. Prva je noć prošla, blago rečeno, katastrofa! Nije prestala vrištati čitavu noć! I dok sam i s Evom i s Noom, dojenje prekinula tako što sam na par noći nestala iz naše sobe, s Juditom to nije bilo moguće jer noću ne trpi nikoga osim mene. Tako smo prvu noć probdjele skupa, a drugu je, gle čuda, prespavala gotovo u komadu (uz možda jedno do dva kratka buđenja). I koliko god da sam u tom trenu bila sretna što smo nas dvije to tako “lako i brzo” riješile, što ću konačno imati malo više sna, dio mene je obuzela neka tuga. Postala sam svjesna kako sam, s prestankom dojenja, izgubila onu neraskidivu vezu koju smo imale… “moć”, ako tako mogu reći, koju svaka žena koja je, makar kratko dojila svoje dijete, ima.. sposobnost utješiti dijete koje neutješno plače u samo jednoj sekundi. Možda zbog činjenice da je dojenje kod mene išlo poprilično lako, nije bilo bolova, upala ni sličnog, ali stvarno vjerujem da, koliko god je s njime moje dijete dobilo, ja sam dojenjem dobila toliko puno više! I sada dok pišem, kada se sjetim izraza njezina lica dok opušteno uživa dok ju hranim, onog svima poznatog mirisa i svih nježnosti koje dijete i majka u tom procesu hranjenja izmijene, ne mogu drugačije nego osjetiti neki nalet tuge.

Sličan osjećaj sam imala i pri kraju njezine trudnoće. Sa dvoje starije djece sa strane, njezinoj sam se trudnoći nekako najmanje posvetila. Da trbuh nije rastao iz dana u dan, ponekad bi skoro i zaboravila da sam trudna. I silno sam se grizla zbog toga. I onda, kako se bližio kraj, kada bih ju osjetila kako se rita u trbuhu i “komunicira” sa mnom, osjećala sam se baš isto kao i sada. Vjerujem da je razlog mojoj sjeti taj što duboko u sebi znam da je ona naše zadnje dijete. Nikada ne možete sa sigurnošću reći, ali u sebi osjećam da smo sada potpuni. Priznati sebi da je došao kraj jednom periodu tvog života nije uvijek lako. Ja sam osobno uživala u sve tri trudnoće i znati sada, da više nikada neću osjetiti pokrete djeteta u sebi, primiti na prsa svoje novorođeno djetešce, dojiti ga… priznajem, pada mi teže nego sam mislila.

Primijetili ste već iz ovoga da se ne nosim baš lako sa promjenama. Odnosno s onim trajnijim promjenama. Onima kod kojih nema povratka na staro. Sjećam se jako dobro kako sam plakala kada je Eva krenula u vrtić i znam da ću na jesen, kada Noah krene, opet plakati. Sretna sam ja zbog njih i činjenice da postaju “mali ljudi”, ali isto tako znam da čim krenu njihove “obveze”, steknu prve prijatelje, upoznaju druge uzore poput teta u vrtiću, prestaje onaj period kada su bili samo moji…samo naši. Gledam sada Evu kako se, iz dana u dan, sve više zatvara u sobu tražeći privatnost… Nou kako samostalno pojede tanjur juhe bez da se imalo pokapa.. Juditu koja, kopirajući Nou, želi piškiti na tutu.. I mislim se – kada i kako ste tako brzo narasli?! I poželim povikati – Vrijeme stani!!!

Možda se neki od vas neće složiti sa mnom, ali stvarno vjerujem da je razdoblje kada imamo malu djecu, najljepše razdoblje u čovjekovu životu. Razdoblje u kojem kod djece nema kalkuliranja kada će, i što reći ili pitati.. Razdoblje u kojem svu ljubav i sreću, a ponekad i ljutnju, iskazuju otvoreno i neobuzdano. Razdoblje u kojem vjeruju da je njihov tata bio tajni agent James Bond, a za njihovu mamu misle da je najljepša žena na svijetu… Ovaj dio s James Bondom sam jednostavno morala podijeliti s vama jer je naš Noah čvrsto uvjeren u ovu priču 🙂 , a Denis se jako dobro nosi s tom ulogom, moram priznati 😉 . No šalu na stranu, koliko god da su, nama ženama, emancipacija i feminizam, donijeli, vjerujem da bi se puno vas složilo sa mnom, da smo svoju istinsku ulogu, svrhu i ispunjenje dobile tek s rođenjem djeteta (ili djece u mom slučaju 🙂 ).

Ono što je možda žalosno u cijeloj toj priči, jest činjenica da smo, upravo u tom najljepšem periodu naših života, vrlo često i toliko umorni da uopće ne uživamo u tim trenucima… i onda se, poput mene, sa sjetom opraštamo od nekih. I istovremeno, s veseljem isčekujemo njihove i naše nove pustolovine.

Nadam se da vas danas nisam rastužila. Možda više potaknula da osvijestite trenutke u kojima ste sada i istinski uživate u njima! Od srca vam to želim!

Do idućeg pisanja…. 😉

Vaša Sarah

Ostavite komentar