“Razmaženi su!”, “Sama si kriva što su takvi!”, “Pusti ih da plaču pa će se naučiti!”…..

Ajmo drage mame, koliko puta ste čuli ovakve izraze kojima vam direktno i indirektno daju do znanja da nešto u svom “poslu” ne radite dobro? Koliko puta su vam i oni koji imaju i oni koji nemaju djecu, natuknuli da bi oni vaš “posao” odradili bolje? Neka se ne nađe uvrijeđenim poneki tata ako ovo čita, ali obraćam se mamama prije svega što su mame nekako uvijek “krive” za ono “loše” kod djece. Ili se meni barem tako čini.

Moja prva velika “greška” u odgoju svoje djece jest ta što su svi pretjerano vezani za mene. Ok, Eva je sada već velika, ali ovo dvoje malih ne želi ostati nigdje, niti s ikim bez mene. Jesu li vidjeli da se spremam van, oblače jakne, obuvaju cipelice i kreću.. E sad ćete, ako ste jedna od onih mama, čija djeca ne rade scene kad izlazite vani, reći da sam sama kriva. Vjerojatno jesam. Ali u svoju obranu, moram reći da ja nemam nikoga tko bi moju djecu mogao povremeno pričuvati. Suprug radi, roditelji i braća nisu u blizini. Sve je to rezultiralo time da kuda god da idem, moja djeca idu sa mnom. Bilo da idemo u trgovinu, kod liječnika, u školu … kud ja, tud i oni. I ja se iskreno niti ne čudim, da djeca koja su 24 sata dnevno, od dana njihova rođenja, isključivo s majkom, vezana za nju. Mislim, pa za koga bi drugog trebala biti vezana??

Moja druga velika “greška” u odgoju je ta da ni Noah ni Judita ne žele ići u krevet bez mene. Znači, isključivo ih ja uspavljujem. Naravno, da bi bilo super kada bi ponekada išli na spavanje s tatom, i vjerujem da bi on sam to jako volio, ali opet se vraćam na ono od prije. Od dana od kada su se rodili, budući je suprug radio, išli su spavati najčešće sa mnom. Dok su još bili jako mali, suprug ih je mogao bez problema uspavati, no kako su rasli i postajali svjesniji svega oko sebe, tako su tražili samo mene.

E, i onda mi se počnu nuditi brojni prijedlozi i savjeti, kako riješiti ovu situaciju. “Pusti ih da plaču” je sigurno onaj najčešći. Ali meni je ta opcija jednostavno grozna. Koliko god je ona možda dobra, ja to nikada nisam mogla. Kod niti jednog od njih troje. I znam da, kada bih imala još troje djece, opet bi sve bilo isto. Ja mogu slušati par minuta kako plaču, ali čim vidim da to prelazi neku meni “normalnu” granicu, moram ući i utješiti ih. Drugačije ne znam.

Možda sam ja jednostavno previše osjetljiva na njih, možda se previše bojim kako će to plakanje ostaviti traga na njima, kako će misliti da nisu voljeni… Ne znam. Znam da “pusti da plaču” nije moj način. Ja sam njihova mama, ja sam tu da ih utješim. Ja sam ta kojoj dolaze kada im je teško, kada ih boli.. Kako ih pustiti da plaču dok ja sjedim na kauču?!

Svi prijedlozi koje bližnji (ali i daljnji) nude kao rješenje mojih problema, dolaze najčešće sami od sebe.. bez da ja za njih pitam..bez da tražim pomoć ili savjet. Jer ja se uistinu ne žalim na vrijeme koje provodim sa svojom djecom. Ne žalim se da su stalno sa mnom niti da je uspavljivanje isključivo moj “posao”. Meni je taj dio dapače, i vrlo drag. Legnemo skupa jedan pored drugog, zagrlimo se, pomolimo, malo se šalimo i pričamo i oni zaspu. Sigurno da me njihovo uspavljivanje ograničava u vidu, da ne mogu ići ponekad na večeru s prijateljicama, suprugom… Ali proći će i taj period. Ja jednostavno to ne gledam na način kao da ja time što sam stalno s njima nešto gubim. Svjesno sam ušla u ulogu majke i moj prioritet su sada djeca. Nisam žrtva svog života i ne volim kada me ljudi žale samo zato što imam djecu i primorana sam biti kući u vrijeme kada oni idu spavati.

Naravno da moj život nije idila, naravno da je dane jako teško što nemaš ni pet minuta da netko uskoči kada treba. Po čitave dane biti sama (dok suprug radi) s njima i isključivo samo s njima, nije nimalo lako. I dođe trenutak kada mi treba “pauza”. Srećom što moj suprug i ja možemo jedno drugom reći da nam treba predah pa se onaj drugi tada malo više angažira oko djece, dok drugi malo napuni baterije.

I u načelu ne mogu reći da su svi ti ljudi koji me “savjetuju” u krivu. Ono što mene, kod ovakvih komentara smeta, jest to, što si svatko daje pravo ukazati ti, što sve kao mama ne radiš dobro i kako bi oni to napravili bolje. Ako nemaju djecu onda “one to sigurno neće dozvoliti”, ako imaju djecu e onda “moja djeca to nikada nisu radila”….

Vjerujem da ste se i vi puno puta našle u ovakvim situacijama kada vam se nabija na nos da su vaša djeca ovakva ili onakva. I jedna mi stvar nije tu jasna. Zašto svi, ali baš svi, jedni drugima spočitavamo sve ono što nije dobro, a nikada ne priznamo drugome što je sve dobro napravio?!

Evo na mom primjeru, zašto recimo nitko ne vidi kako Judita, koja je upravo napunila dvije godine, već godinu dana samostalno jede sve obroke, pravilno se koristeći priborom za jelo?! Zašto nitko ne vidi kako je to dijete u stanju samostalno se odjenuti i obuti cipele (naravno da si sama ne može skinuti majicu, ali to je sve)?! Zašto nitko ne vidi kako je Noah s godinu dana mogao razlikovati sve do jedne boje, oponašati hrpu životinja? Kako se danas, kada mu se noću piški, samostalno ustane iz kreveta, obavi nuždu i vrati natrag u krevet, a mi nismo ništa ni primijetili?! Zašto je teško, ponekada drugoj mami reći – “Super si posao napravila s djecom!”

Smiješno mi je kako često nepoznati ljudi, primjerice u trgovini, na igralištima i sl. znaju reći kako su mi djeca dobra i pristojna, dok od poznanika ne pamtim kada sam dobila neku pohvalu na račun svoje djece. Odnosno, ako Judita samostalno pojede tanjur juhe, svi će reći kako je super motorički razvijena, ali nitko neće reći “bravo mama i/ili tata što ste ju tako samostalno odgojili!”. Naravno da bih bila uštedjela puno vremena i sačuvala čistu odjeću da sam ju sama hranila, ali budući je ona pokazivala interes, puštali smo ju da sama proba. Općenito ih dosta potičemo da pokušaju sami napraviti ono što žele s time što im uvijek naglasimo da nas zovnu ako trebaju pomoć. I ne, nemam apsolutno ništa protiv da netko pohvali moje dijete, dapače. Samo kažem, da bi nekada bilo lijepo kada bi netko pohvalio te dobre stvari koje smo usadili u našu djecu, umjesto da stalno naglašavaju ono što je u njihovim očima krivo i loše.

Moja djeca nisu razmažena i kosa mi se diže na glavi kada mi to netko kaže! Odrastaju uz pregršt ljubavi, ali imaju granice. Jako dobro znaju što se smije, što ne. Pristojna su, naprave ono što ih se zamoli. Postupam s njima kao sebi ravnima. Jer oni to jesu. To što su mali i djeca, ne znači da su manje vrijedni. Dogovaramo se oko svega, ukoliko je to naravno moguće. Poštujem njihove želje i mogućnosti. U skladu s njihovom dobi, izvršavaju određene zadatke u kući. Svojim primjerom im nastojimo pokazati da se dogovora treba pridržavati i da je njihovo mišljenje također bitno. Naravno, to ne znači da imaju slobodu raditi što hoće i kada hoće. Ali to što ih pitam za mišljenje i čekam dok mi daju odgovor, ne znači niti da su razmaženi.

Zašto smo općenito takvi, da nam je zadovoljstvo drugome ukazati na ono loše (i to još pod krinkom savjeta i pomoći, a znate i sami da tome nije tako), a problem je dati malu pohvalu?! Kao da mi mame, same sebi nismo dovoljan kritičar i prepune sumnji. Ne treba nam još netko sa strane tko će nam potvrditi te sumnje. Zašto? Znate koliko možete uljepšati dan nekome samo malom pohvalom?!

I za kraj, osobno mislim da u pitanju roditeljstva, nema “krivog” odgoja. Svatko od nas radi najbolje što zna i daje najviše što može. Barem želim u to vjerovati. To što će netko komentirati kako sam loša mama jer sam pustila dijete da pogleda njemu primjerenu emisiju ili sadržaj na mobitelu, da bih ja mogla u miru počistiti kuću ili odraditi trening, na to se uopće ne želim obazirati. Svi vide ono što žele vidjeti. Ako sam posvećena djeci i oni su vezani za mene, nije dobro jer sam zapostavila sebe. Ako im dozvolim tv i mobitel, onda ne provodim vrijeme s njima i ekrani mi odgajaju dijete. Nekim ljudima je životni cilj i radost, nametati drugima osjećaj manje vrijednosti. Hvala nebesima da sam ja iznad toga i da me ti komentari ne diraju. A ne diraju me zato što u očima svoje djece, vidim da sam dobra mama. Ne treba mi potvrda izvana. Ali suzdržite se i od bespotrebne kritike i omalovažavanja, molim vas.

Eto drage mame, budimo jedna drugoj malo više podrška, a malo manje kritika. Idući puta kada vidite pristojno dijete, pohvalite mamu! Može i tatu 😉 .

Do idućeg pisanja,

Vaša S.