Ova web stranica je prvenstveno nastala kao podrška mojim slikovnicama, kao mjesto na kojem ćete svi Vi, koji to želite, moći doznati malo više o njima, a isto tako i kao mjesto na kojem će svi oni, koji žele, moći nabaviti svoj primjerak. Namjera mi nije bila pisati blog i zato Vam se unaprijed ispričavam ako moje objave ne budu tako česte, kako bi možda trebale biti. Ali eto, budući je moj dragi brat, bez kojeg ove stranice ne bi ni bilo, rekao da je moram nečim ispuniti, okušati ću se i u pisanju bloga. Pa tko zna, možda mi se i svidi… 🙂 A možda se i Vama svidi… 😉

Dakle, ono što me sad muči, o čemu da Vam pišem?! Nikada se nisam smatrala osobom koja bi po ičem ljudima bila zanimljiva… Ali pokušati ću, kroz ovaj blog, približiti Vam malo sebe, podijeliti ponekad s Vama neko iskustvo, neku situaciju, neku radost i veselje. Već sada Vam kažem, da ne volim, kao ni većina, pokazati svijetu svoju bol…pa ću svoje i naše “teže” trenutke sačuvati za sebe. Nadam se, da ćete kroz ovo druženje, upoznati mene, dijelom i moju obitelj, moje dvojbe i izazove u svakodnevnom životu, planove za budućnost…svašta nešto…

Za početak bih Vam možda mogla ispričati kako je uopće došlo do svega ovoga..kako su nastale moje pričice i sve drugo… Negdje sam već spomenula kako mi je suprug znao biti malo dosadan i stalno me nešto nagovarao na pisanje, a ja jednostavno nisam vjerovala da ja to mogu. Sjećam se dobro kako bih mu stalno ponavljala: “A što da pišem kad nemam niti malo mašte??” Jer nije problem pisati kad imaš o čemu, kad imaš ideju… Problem je smisliti o čemu pisati…bar je meni tako.. Oduvijek sam bila zaljubljenica u knjige… Pisanje zadaćnica i lektira, uvijek je bilo više zadovoljstvo, nego opterećenje…ali nikada nisam ozbiljno razmišljala da bih ja mogla sama nešto napisati i objaviti. Za razliku od mog gospodina! I tako sam Vam ja, za svoj 35. rođendan od muža, po tko zna koji put, dobila “bilježnicu”… S time da mi je zadao rok od mjesec dana, u kojem moram bar krenuti s pisanjem! Naravno da od toga nije bilo ništa. Kako sam tada bila pred sam kraj svoje treće trudnoće, stalno sam nešto odgađala… jer ni dalje nisam vjerovala u sebe. A kad se Judita konačno rodila, eeeee, tek tada sam imala opravdanje, zašto ne mogu pisati…jer sada “ne stignem više”.. I tako je “bilježnica” čekala…i čekala… i svaki put kad bih otvorila ormar u kojem sam ju držala, ona me samo gledala. 🙂 I prolazili su dani…pa i pokoji mjesec je već bio prošao, kad sam kod mame na nekoj tv emisiji, uhvatila jednu rečenicu: “Što ste sve spremni napraviti da ostvarite svoje snove?!” Prije nego se počnete smijati, ne mislim na ono što Vam je možda trenutno na pameti… 😉 Ne znam ni tko je, ni što je bila, ali jedna je gospođa samo rekla: “Ako u danu imam vremena za pogledati omiljenu seriju, a nemam vremena za pokušati ostvariti svoj san, onda taj san vjerojatno niti ne želim toliko jako!” I ta me rečenica danima proganjala… I onda sam jedno poslijepodne otišla uspavati svoju najmlađu kćer…i odjednom, kao iz vedra neba, počeli su se u glavi pojavljivati stihovi…i rime…i tako jedno za drugim…i nastala je prva pričica. Mislila sam da je slučajnost pa sam probala s još jednom…pa još jednom…i nekako je krenulo. Ja i danas mislim kako to nije ništa posebno, da se razumijemo. Kako to može svatko, ako proba… To je pak povezano sa mojim gledanjem na samu sebe, ali o tome ćemo jedan drugi put. E sad, kad su pričice bile napisane, pojavilo se pitanje – što dalje? Muž i brat (oni su bili jedini kojima sam pokazala priče) su naravno znali što dalje… 🙂 Ja sam nekako bila skeptična prema svemu ovome, puno novaca sve to skupa košta, a život s djecom i kreditom, znate kakav je. A tad mi je brat u jednom trenu rekao: “Zašto ne bi probala? Pričice su ti dobre, ali i ako se nikom drugom ne budu svidjele, zamisli, tvoja će djeca moći čitati priče koje je njihova mama napisala! Zar nije to dovoljan razlog da pokušaš?!” I tako je krenulo…potraga za ilustratorom, tiskarom i sad konačno i pokretanjem svega onog što je potrebno da bi cijeli projekt došao do Vas.

Evo, to bi ukratko bilo to… Za nekog tko na početku nije znao što napisati, našvrljala sam dosta toga.. 😉 Iako nisam sigurna da će ovo ikada itko uopće čitati, mogu Vam reći, da je bilo baš dobro podijeliti sa svijetom ovu moju štoriju o početku.

Do nekog idućeg pisanja…i čitanja…

Vaša Sarah