Missing Consumer Key - Check Settings

Kategorija: Blog

Biti roditelj 2020.

Od trenutka od kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali su dio moje.

Sigurna sam da su i naši roditelji, roditelji naših roditelja i tako dalje, svi prolazili određene teške faze i strahove u odgoju svoje djece, ali nekako mi se čini kako je današnjoj generaciji roditelja puno teže. Možda mi se samo čini jer sam ja sada ta koja se našla u ulozi roditelja, ali zastanite na tren i razmislite malo. Dok smo mi bili mali, prometa je bilo znatno manje, samim time nije te hvatala panika pri svakom prelaženju ceste pri kojem čvrsto ne stežeš djetetovu ruku. Kada smo krenuli izlaziti, najveći strah naših roditelja bio je vjerojatno, hoćemo li ući u automobil s nekim tko je popio piće ili dva. Dobro, vjerojatno su strahovali i hoćemo li mi cure, doći kući trudne…. 😉

Ali svi ti njihovi strahovi (koji će doći i do nas, samo nek djeca još malo porastu), bili su realni, opipljivi. Mi nasuprot tome, odgajamo djecu u vremenu kada je tehnologija sastavni dio naših života. I dok nam robot usisava kuću, dok mi pritom ispijamo kavu ili obavljamo nešto drugo, zahvalni za tako savršen izum, htjeli mi to priznati ili ne, djeca nas šišaju po pitanju tehnologije prije navršene desete godine života i nema šanse da pohvatamo ili prokužimo što to rade na mobitelu ili tabletu. Neprijatelj, da sad malo karikiram, s kojim se mi današnji roditelji susrećemo, jest itekako stvaran, samo što nam nije vidljiv. Tu je, uvučen u naše živote, u naše domove, a da ga mi vrlo često nismo ni svjesni.

Nisam, niti želim biti mama koja kontrolira svoje dijete na način da mu pretražuje stvari i kopa po mobitelu i porukama ili povijesti pretraživanja. Odgojena sam na način da je povjerenje u djecu jako bitna stvar i na tome sam uistinu zahvalna svojim roditeljima. Sjećam se jako dobro kako nam roditelji nikada nisu ulazili u sobu bez da prije pokucaju i pričekaju sekundicu, dajući nam time do znanja da poštuju našu privatnost. Na isti način pokušavam odgojiti i svoju djecu.

Eva će za koji mjesec napuniti 10 godina i polako se počinjem pitati kako da ju zaštitim od tog nevidljivog “neprijatelja”. Ona do sada nije pokazivala prevelik interes za mobitelom, YouTube-om i općenito tehnologijom, ali vidim da se i to mijenja.

Naravno, reći ćete sada da dijete treba učiti odmalena da nam se povjerava. I slažem se, ali nismo svi isti. A nisu ni sva djeca. Moja je Eva recimo dijete koje nikada, ili gotovo nikada ne prenosi ono što se dogodilo u školi. Ona će prenijeti sve ono što je učiteljica rekla, što treba napisati ili naučiti, ali neće ispričati tko je u koga zaljubljen, tko se posvađao, tko je kome što rekao. Nedavno sam se na roditeljskom ponovno iznenadila koliko malo “tračeva” mi prenosi. I dok su svi ostali roditelji u razredu znali o čemu učiteljica govori, ja sam naravno ostala sa tri upitnika nad glavom. S jedne strane mi je jako drago da je ona iznad tih “dječjih” stvari i da to, što se netko posvađao s nekim, ne smatra nečim velikim i bitnim, ali opet se pitam zašto je tako zatvorena. A znam zašto. Zato što sam i sama takva bila. Ni sama nikada kući nisam prenosila tzv. tračeve, niti su se tračevi spominjali u našoj kući. Možda je i ona sama takva. Ne znam. Nije meni problem to što ona ne prenosi događaje iz škole, ali ono čega me strah jest da mi neće prenijeti niti ono što se bude odnosilo na nju.

Vjerojatno se puno vas sjeća kako je nama curama bilo odrastati. Koliko curice znaju biti zlobne, čak i okrutne kad se namjere na neku koja im se po nečemu ne sviđa. Bilo da je ljepša, bolja u školi, ima bolju ili lošiju odjeću. Kada žele nekog “maltretirati”, vrlo lako pronađu žrtvu. I način. I da, takvih stvari je bilo i u naše doba, ali mi smo barem imale priliku pobjeći. Kući, prijateljicama, okružiti se ljudima koji nas vole i na taj način se odmaknuti od svega toga. Današnja djeca, pored svih društvenih mreža, nemaju niti tu mogućnost. Nažalost, samo jedna objava bilo gdje i predmet su ismijavanja ne samo u razredu, već i čitavoj školi, ako ne i šire. A onda kada tako nešto krene, nažalost su roditelji ti koji to doznaju posljednji. I dok bi moja mama znala da sam plakala u školi već prije nego bih ja došla doma, jer je čula od neke druge mame, susjede ili nekog trećeg, mi vrlo često živimo pored svoje djece, i sa svojom djecom, a da ne vidimo da su izloženi tako nečemu.

Kako odgojiti dijete da vjeruje u sebe, da vjeruje da ono jest dovoljno dobro, iako nema najnoviji model tenisica, iako u školu dolazi u sestrinoj odjeći koja možda i nije baš najmodernija? Kako djecu uopće uvjeriti u to da ne moraju biti isti kao svi drugi, i da je ta njihova različitost upravo ono što je “cool”? Puno je tu sitnica, na kojem mi roditelji odmahujemo rukom jer nama to jesu sitnice, ali njima nisu. Oni, ako nemaju ono nešto, za što je netko u tom trenu rekao da je “must-have”, oni su odmah izopćeni, jadni, luzeri…. I zadirkivanje neće prestati kada dođu kući, jer su tu mobiteli, viberi, tik-tokovi i ne znam ni sama što sve ne. Ponekad uistinu mislim da im je najbolje zabraniti vlastiti mobitel do 18-e, ali naravno da bi tek tada bili izopćeni.

I ostaje pitanje, da li svaki puta kada vidiš da ti je dijete potišteno, kopati po porukama čim zaspe ili čekati da skupi hrabrost i povjeri ti se?

Evo iskreno ne znam. Ovo prvo rješenje je po meni narušavanje, ne samo djetetove privatnosti, nego puno više izdaja povjerenja koje postoji između vas i vašeg djeteta. Ali opet mislim da niti jedan roditelj ne može predugo gledati svoje dijete i znati, osjećati da ga nešto tišti, a ne poduzeti ništa.

Nadam se, ponajprije da se nikada neću naći u situaciji da moram birati između ove dvije navedene opcije. A ako se već nađem, onda se nadam da ću znati pravilno odreagirati i nekako zadobiti povjerenje svoje djece.

Već sada vidim da sve ovo što nas čeka u njihovom odrastanju, neće biti nimalo lako. Ne kaže se uzalud “Mala djeca, mala briga. Velika djeca, velika briga.”

I sebi i svima vama želim razboritost, empatiju i puno puno ljubavi u odgoju naših malih, čarobnih bića.

Do idućeg pisanja…..

Vaša Sarah

Mene Špiro zove.

Danas vam pričam jednu priču. Priču o ljubavi koja je trajala čitav život. Priču o ljubavi koja je nadvlada čak i smrt. Priču o mojoj babi i didu. Priču o Mariji i Špiru.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam posljednji put vidjela svoju babu Maru. Bila je nedjela, a kao što je svake nedjelje bio običaj, cijeli čopor moje obitelji skupio se poslijepodne kod babe. Toliko godina isti ritual. Nagurali bi se svi u malu kuhinjicu i slušali njene priče. Samo što tu nedjelju nije pričala priče. Nije željela. Nije mogla. Pet dana ranije umro je moj dido. Njezin muž. Ljubav njezina života. Bila je neobično tiha i u jednom trenutku je samo rekla: “Noćas sam čula Špira.” Naravno da smo svi kimnuli glavom. Što reći ženi koja je nakon 73 godina braka ostala bez muža?! Znala je da joj ne vjerujemo, da mislimo da je sanjala ili ga je jednostavno željela čuti. “Rek’o mi je: Ajde Mare, odi! Lipo je!” Kada smo i dalje svi šutjeli, samo je tužno dodala: “Ne znate vi kako je to cijeli svoj život provesti s nekim! Mene Špiro zove.” To je bilo zadnje što je rekla. Sutradan ujutro, jedan za drugim počeli su joj otkazivati organi. Oko podneva je posljednji puta sklopila svoje bistre plave oči i otišla kod svog Špira. Unatoč dubokoj starosti od 91 godine, moja je baba bila sasvim zdrava. Jednostavno je odlučila da ne želi živjeti život bez svog muža. Jednostavno je odlučila da je vrijeme da ode. I predala se. Iako će zvučati romantično, uistinu vjerujem da je umrla od tuge. Da je razlog njezine iznenadne smrti bilo slomljeno srce.

Marija i Špiro vjenčali su se ratne 1941. godine, na svijet donijeli šestero djece koja su im podarila ukupno 17 unuka i do trenutka njihove smrti preko 20 praunuka. Danas je taj broj za 10ak veći. Život su proveli možda u materijalnom siromaštvu, ali zato su duhom i ljubavi bili toliko bogati, da sam sigurna kako smo svi mi, najsretnije trenutke našeg djetinjstva, proveli upravo u njihovoj kući.

Naša baba Mare, rođena je 1922. godine. Do udaje je bila lavandijera tj. pralja, žena koja je prala robu zadarskoj gospodi, da bi se nakon udaje posvetila njezi bolesne svekrve i obitelji. A uz to je bila jedna od boljih šnajderica u mjestu. Njezina djeca, moj tata i njegova braća i sestre, znaju istaknuti kako je bila dosta stroga mama, ali unatoč strogoći, bila je majka koja je do zadnjeg dana svoju djecu branila i voljela. Žena koja je svoju djecu podigla u poštene, marljive i pobožne ljude. I sada, kada ju zamišljam, vidim je kako sjedi na svom malom dvosjedu i prebire zrna krunice između prstiju dok joj usne recitiraju molitvu. Moja baba. Žena koja bi od ničeg stvorila svašta, koja bi, iako nije imala novaca, uvijek pronašla koju kunu za nas kada bi išli na fakultet, u čijoj kući se uvijek našla neka čokoladica za malu djecu koje je u tako brojnoj našoj familiji, uvijek bilo. Od kada znam za sebe, polagala je jako puno u moral i poštenje svih nas. Kad god bi čula da neka od nas unuka ima dečka, najprije je uslijedio dug razgovor o tome kako se moramo paziti jer su muškarci ovakvi i onakvi. A kada bi je konfrotirali sa činjenicom da se udala u veljači, a prvog sina rodila već u travnju, britko bi odgovorila: “Ali ja sam znala da će mene Špiro uzeti!”

I da, poznavajući mog dida, ako je on obećao da će ju uzeti za ženu, mogla je ruku staviti u vatru da neće pogaziti svoju riječ. Dido, ljudina i najčasniji čovjek kojeg sam imala prilike upoznati, čitav je život teško radio u polju, ne bi li prehranio brojnu obitelj. Kad god je kome trebala pomoć, Špiro je bio tu. Svakome od svoje djece, vlastitim je rukama podigao kuću. Živio je za polje i rad, i onoga dana, kada njegove umorne noge više nisu mogle onako kako je on htio, počeo je njegov kraj. Sjećam se posljednjih mjeseci njegova života i čovjeka koji je plakao kao malo dijete jer je on, baš on koji je čitav život proveo pomažući drugima, baš on je sada bio ovisan o tuđoj pomoći. Ali ne pamtim ga tako, pamtim onog gospodina od čovjeka kakav je bio čitav život, visoko uzdignute glave sa vječitim smiješkom na licu. Tih i povučen, uvijek spreman dati pohvalu za nečiju kuhinju, ali istodobno naglašavajući kako je njegova Mare ipak najbolja kuharica. 🙂 Svaku nedjelju odjenuo bi najbolje odijelo, stavio kapelin na glavu i zaputio se u crkvu, a nakon toga na kratki pelinkovac i tek onda kući na ručak. 🙂

Dvoje ljudi toliko različitih karakterom, a toliko sličnih u životnim vrijednostima. Ona prepuna života, duga jezika, uvijek spremna ostaviti ono što radi i posvetiti se onom tko je došao k njoj. I ćakuli, naravno. 🙂 On tih, radišan, za razliku od nje nikada nije prekidao ono što radi, već bi samo pozdravio gosta i nastavio s poslom. Ona zvijezda i centar njihova braka, a i čitave naše obitelji. A on, stup, temelj, oslonac. Unatoč karakternim razlikama, oboje su bili ispunjeni ljubavlju i tu ljubav nesebično dijelili i prenosili na sve nas. Kada su je novinari, koji su došli snimiti prilog o njihovoj ljubavi, njihovih 70 godina braka, upitali što joj je u braku bilo najljepše, baba je rekla: “Najlipše je bilo kad smo bili mladi pa bi navečer pošli leći i dicu činiti!” 🙂 Eto, mislim da vam ne trebam više opisivati njihovu ljubav, a niti njih. Ova rečenica sve govori. 😉

Ispričavam se svima što je moj post ovog puta drugačiji od onog na što ste navikli, ali 05. rujna moja bi baba proslavila 98. rođendan i željela sam im ovim putem odati počast. Ljudima koji su u toliko velikoj mjeri utjecali na mene i moje shvaćanje pojma Obitelj. Mariji i Špiru. Sigurna sam da su rođendan proslavili kako treba, negdje daleko, na nekom ljepšem mjestu. Njih dvoje zajedno.

A sada da podijelim s vama i još sitnicu za kraj. Prije točno godinu dana, moj mlađi brat koji se drugim imenom zove Špiro, za ženu je uzeo predivnu djevojku. Mariju. Vidite kako se sudbina uplela i ponovno nam dala Mariju i Špira. 😉

Do idućeg pisanja,

Vaša Sarah

“Samo” mama?!

Nedavno me susrela poznanica moga brata i kako se nismo vidjele dulje vrijeme, stala ona da par minuta popriča sa mnom… I kako to u “small talk-u” biva, odjednom će ona meni: “Pa koliko ti ono djece imaš?!” U tom prvom trenutku nisam ni primijetila negativan prizvuk njenog pitanja pa sam veselo odgovorila: “Troje je moje, a povremeno nam dođe još dvoje od muža”. Ako do sada nisam spominjala, moj suprug ima dvije cure iz prvog braka tako da par puta tjedno, i svaki drugi vikend u našoj kući bude petero djece u rasponu od 1 do 13 godina. I iskreno, do sada nikome od nas to nije bilo nekako čudno, ali očito nas “javnost” drugačije percipira.. Nebitno, nisam ovdje htjela o broju djece, već o nečem drugom. Da se vratim na poznanicu mog brata, nakon što je čula broj djece, samo je dodala: “Ajme, pa što ti je to trebalo?! Uopće ti ne sliči da imaš toliko djece!!”.

Možda zbog godina koje imam, možda zbog svega što sam prošla u svom životu, ali davno sam prestala mariti za tuđa mišljenja o meni i mom načinu života. Posebice ako ti drugi ljudi nisu neke meni bliske i bitne osobe. Trenutak kada shvatiš da ionako ne možeš udovoljiti drugima, koliko god da se trudiš, trenutak kada shvatiš da život ne živiš zbog tuđeg odobrenja, za druge, već da život živiš samo za sebe, taj trenutak je oslobađajući i od tada tvoj život dobiva znatno na kvaliteti.

Ali unatoč tome, što me izjava moje poznanice nije dirnula, ipak mi je dala misliti.

Što se to događa s nama kao društvom, što je nagnalo mladu, fakultetski obrazovanu djevojku, da ima takav odbojan stav prema obiteljima s više djece… prema ženi koja se odlučila baviti svojom djecom, a ne graditi karijeru u struci? Kada je postalo loše biti “samo” mama? Zašto su žene koje grade karijeru uspješne, dok one koje “samo” podižu djecu i brinu se za obitelj, neuspješne?? Zašto već kod male djece stvaramo sliku da žene koje su ostale doma i brinu se za obitelj i kućanstvo, ne rade ništa? Mislim da svaka žena, a i muškarac koji se okušao u tome, mora priznati da je briga za djecu, obitelj i kućanstvo, težak rad, samo što eto, nažalost, nije plaćen. Barem ne u novcima.

Zar feminizam, emancipacija žena i ne znam ni sama što sve ne, nisu trebali rezultirati našim, ženskim pravom izbora, a ne time da moramo sve biti karijeristice?! Zar nije moje pravo kao žene koja je svojim trudom i radom, završila fakultet, položila sve što se moglo položiti i nakon toga rodila troje djece, odlučiti da su moj izbor njih troje i moja obitelj, a ne posao? Zašto su svi puni razumijevanja za žene koje rade, a nisu za ženu koja, unatoč fakultetu, želi neko vrijeme (a možda i dulje) posvetiti djeci, umjesto poslu?

I sama imam puno prijateljica koje su se iskreno začudile kada sam im rekla da želim ostati kući s djecom, najmanje do Juditine treće godine života, a ukoliko bude moguće i dulje. Shvaćam da puno žena ne dijeli moje mišljenje i shvaćam i razloge zbog kojih se žele vratiti raditi. Ali isto tako bih nekada voljela da me ne gledaju u čudu kada obznanim da sam ja presretna kući s djecom i da se kroz njih sasvim dovoljno ostvarujem.

Možda je moje mišljenje i stav o ovom pitanju, uvjetovano time da je i moja mama bila kući pa sam jednostavno naviknuta na taj rekli bi “staromodni” oblik obitelji i podjele poslova.. Ali meni osobno je uvijek bio prekrasan osjećaj doći kući, u toplu kuću, gdje te mama dočeka s ručkom, toplom čokoladom ili jednostavno zagrljajem i “običnim” – kako si? I kada god bih Evu ostavljala u vrtiću za narednih devet sati, uvijek bi mi glavom prošlo kako mi je žao što svom djetetu ne mogu pružiti ono što sam ja imala, a to je da mama bude kući. Dolaskom Noe i Judite, taj se dio ostvario i na svoje sam oči vidjela koliko je moje dijete sretnije dok sam ja kući. A njena (i njihova sreća) su razlog moje sreće. Nismo sve iste i nikako ne želim kritizirati žene koje rade, dapače, skidam im kapu jer uspješno balansiraju između posla i obitelji. I otvoreno priznam da meni to balansiranje niti malo ne fali. I puno me prijateljica pita kako mi ne dosadi biti stalno kući, zar se ne poželim “srediti” i napraviti odmak od djece… Ne fali. Barem ne još. Možda će doći dan, kada će djeca malo narasti, naći svoje društvo i mama neće više biti toliko zanimljiva. Sigurna sam da hoće. Ali isto tako sam sigurna da ću tada znati odreagirati ispravno, značilo to vratiti se na posao ili početi se baviti nečim sasvim stotim. Tko zna.

U konačnici, što više o ovome razmišljam to više mi se čini da smo mi žene same sebi neprijatelj. Ako žena ne želi djecu ili, i uz djecu želi ostvariti svoju karijeru, onda je karijeristica kojoj drugi odgajaju djecu dok ona gradi karijeru… Ako se pak, poput mene, odluči posvetiti isključivo djeci, onda vjerojatno ispada nezadovoljna, zapuštena domaćica.. Što je to u nama da ne možemo prihvatiti tuđu različitost i poštovati izbor onog drugog, ili bolje rečeno one druge?

Možda bi svijet bio malo bolji kada bi jednostavno jedno drugom priznali pravo da budemo ono što jesmo, radimo ono što volimo, što nas ispunjuje.. Da budemo drugačiji od drugih.

Na kraju vam svima želim slobodu od tuđih mišljenja i zadiranja u vašu privatnost. Budite najbolja verzija sebe i radite ono što volite. Ne zbog drugih. Samo zbog sebe!

Do idućeg pisanja….

Vaša Sarah

Moj (ne)prijatelj Ponos.

“Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža.”

Sigurna sam da će dosta vas prepoznati ovu rečenicu iz Malog princa. Iako ima puno poznatijih citata iz te svima nam poznate priče, ova me rečenica podsjetila na mene. Nema mjesec dana da sam ju ponovno, nakon dosta godina pročitala. Tražila sam neko štivo koje bi Eva mogla čitati preko ljeta, budući je svoje dvije knjige koje smo donijeli, pročitala za tri dana. Ali nekako joj nije sjela. Danima je stajala i valjda čekala da ju ja pročitam. I eto teme za novi post. 🙂

Ne znam što bih vam rekla, da li je biti ponosan dobra ili loša kvaliteta… Što vi mislite?

Ja sam strašno ponosna i što sam starija vidim da taj moj ponos šteti samo meni. I naravno, ljudima koji me vole. Tjera me da se zatvorim u sebe baš onda kada bih trebala nekog da me čvrsto zagrli. Ne da da zaplačem pred nekim i kada me taj netko razumije i shvaća što prolazim. Ne dozvoljava da tražim pomoć niti onda kada padam s nogu. …..

Sve to moj ponos čini.

I to od kada znam za sebe.

Sjećam se još jako dobro kako smo, dok smo bili mali, kod mojih roditelja, znali imati obiteljsku večer kada se ne bi gledao tv, nego bi igrali igre i slično. Moj tata je čovjek koji je slab na djecu i oduvijek nam je popuštao kako bi pobijedili. Mama je pak sušta suprotnost. Ona igra da pobijedi i dan danas je čvrsto uvjerena da djeca od malena trebaju znati gubiti. I kod nje nije bilo popuštanja. Niti ga ima danas. A uz sve to, ima toliko sreće kad igra da nitko pored nje nema šanse. 😉 Danas je smiješno gledati ju kako se veseli kao malo dijete kada pobijedi, ali prije….. Ja nisam netko tko je previše zagrižen za pobjedu, ali dijete kao dijete, voli tu i tamo pobijediti. I sjećam se kako bih znala gubiti i gubiti i svakim gubitkom bivala sve tiša. Kada više nisam mogla držati suze u sebi, dignula bih se sa stola, otišla na wc, isplakala što sam imala, umila lice hladnom vodom i vratila se za stol. Naravno da su svi znali da sam plakala, međutim nitko ne bi ništa komentirao. A ja bih sačuvala svoj ponos. Bar sam u to vjerovala.

I tako sam ja rasla… i odrasla, a moje suze su i dalje tekle skriveno od svijeta. A ako bi se slučajno i dogodilo da zaplačem ispred nekog, makar to bio i moj suprug, osjećala sam samo ljutnju na sebe samu, zato što plačem i što sam toliko slaba. Jer tko plače, taj je slab, zar ne?!

A nisu to uvijek bile suze zbog neke “sitnice”. Bilo je tu i suza koje su tekle zbog gubitka nerođenog djeteta. A ja sam se danima zatvorila u sobu pod krinkom učenja za pravosudni samo da nitko ne vidi moju bol ni suze.

Nakon što sam se odlučila na razvod od Evinog tate, potražila sam psihološku pomoć, nekog tko će samo slušati bez da osuđuje.. nekog stručnog, čija uloga nije tješiti me, nego pomoći mi shvatiti gdje je i kako, u mom životu nešto pošlo po krivu. I sjećam se jednog susreta kada su mi suze navrle dok sam pričala… i umjesto da ih pustim, ja sam se zaustavila, sredila misli u glavi i tek onda nastavila pričati.. jer takva sam ja. Ne pokazujem slabost. I tada me psihologica upitala zašto ne plačem pred njom. To je ono što joj je ostalo od našeg razgovora… Ne ono što sam joj govorila, nego činjenica da se trudim uvijek biti sabrana. Ja odgovora na njeno pitanje nisam imala, nemam ga ni danas. Takva sam oduvijek. Iako si ovih zadnjih šest godina ponavljam njenu rečenicu u glavi: “U redu je plakati kada si tužna. U redu je pokazati da te boli, da ti je stalo.”

Jer što radimo ako smo uvijek sabrani, ako zatomljujemo svoje prave osjećaje? Koju poruku šaljemo svojoj djeci ako nikada ne pokazujemo što se u nama događa?

Ne kažem da treba djecu opteretiti našim problemima, ali što je loše u tome ponekad im priznati da smo malo tužni?! Tražiti od njih zagrljaj i pokazati im da i oni nama mogu pomoći?!

Ljubav nije samo davanje, ljubav je i znati primiti pomoć od svojih bližnjih, dati im do znanja da imamo povjerenja u njih. Da im vjerujemo dovoljno da pristajemo podijeliti svoj teret s njima.

Osoba koja mi je možda najviše pomogla u cijelom “procesu” iskazivanja osjećaja je moja Eva. Nemojte me osuđivati, svjesna sam da je ona samo dijete.. Ali ona je dijete s toliko izraženom empatijom da je već sa dvije, tri godine znala pitati: “Mama, a zašto si ti danas tako tužna?” Ona koja otvoreno i bez suzdržavanja pokazuje svaku emociju, koja te zagrli da ostaneš bez zraka samo jer je sretna, koja se upiški u gaće od smijeha i koja lije suze na svaku imalo tužnu situaciju. Baš ona me naučila da je u redu pokazati otvoreno sve što se u nama događa. Jer tko te voli, taj te voli i kada plačeš i kada se smiješ.

Voljela bih vam reći da sam ja, koja sam svjesna koliko moj ponos šteti meni i svima oko mene, promijenila svoje ponašanje. Ali nije baš uvijek tako. Nije baš uvijek ni lako. Imam karakter koji jednostavno ne želi drugima pokazati slabost. Ili ne može. Tek prije par dana sam u razgovoru sa suprugom počela plakati. I umjesto da mu kažem u čemu je problem, poklopila sam slušalicu, odbila poziv kada je nazvao, smirila se i nazvala ga natrag sva sabrana, kao da ništa nije bilo. Zamislite, svom suprugu!

Trudim se, promijeniti se. Radim na tome svaki dan. Želim, svojim primjerom naučiti svoju djecu da ne moraju biti savršeni, da je u redu ako su nekada tužni, ljuti ili bilo što drugo. Jer zašto bi bilo u redu dijeliti svoju sreću i uspjeh, a tugu i bol nositi sam? Želim da vide da i mama nekada ima loš dan i da odrastu u ljude koji će moći priznati, ponajprije sebi, da imaju poneku slabost. Te slabosti, sposobnosti iskazivanja naših emocija, su upravo ono što čovjeka čini čovjekom.

Kako je moja psihologica jednom prilikom rekla: “Da bi problem mogli riješiti, najprje ga moramo osvijestiti!”

Ja sam svoga itekako svjesna. Zato, držite palčeve da moj ponos, koji me kao neprijatelj prati u stopu, postane prijatelj koji će se pojaviti kada i gdje treba.

Do nekog idućeg pisanja….

Vaša Sarah

Vrijeme stani….

Danas ću biti malo melankolična. Nije mi namjera rastužiti ikoga, ali postoje trenuci u životu kojih se uvijek s nekom sjetom sjećamo. Trenuci kada postajemo možda malo više svjesni naše prolaznosti.

Ima možda nekih mjesec dana da smo Judita i ja prekinule naš poseban i možda “najintimniji” odnos. Budući je imala oko 16 i pol mjeseci, inače super jede i jednostavno obožava hranu, a i okolnosti da je od rođenja grozno spavala, zaključila sam da je vrijeme da se pozdravimo s dojenjem. Prva je noć prošla, blago rečeno, katastrofa! Nije prestala vrištati čitavu noć! I dok sam i s Evom i s Noom, dojenje prekinula tako što sam na par noći nestala iz naše sobe, s Juditom to nije bilo moguće jer noću ne trpi nikoga osim mene. Tako smo prvu noć probdjele skupa, a drugu je, gle čuda, prespavala gotovo u komadu (uz možda jedno do dva kratka buđenja). I koliko god da sam u tom trenu bila sretna što smo nas dvije to tako “lako i brzo” riješile, što ću konačno imati malo više sna, dio mene je obuzela neka tuga. Postala sam svjesna kako sam, s prestankom dojenja, izgubila onu neraskidivu vezu koju smo imale… “moć”, ako tako mogu reći, koju svaka žena koja je, makar kratko dojila svoje dijete, ima.. sposobnost utješiti dijete koje neutješno plače u samo jednoj sekundi. Možda zbog činjenice da je dojenje kod mene išlo poprilično lako, nije bilo bolova, upala ni sličnog, ali stvarno vjerujem da, koliko god je s njime moje dijete dobilo, ja sam dojenjem dobila toliko puno više! I sada dok pišem, kada se sjetim izraza njezina lica dok opušteno uživa dok ju hranim, onog svima poznatog mirisa i svih nježnosti koje dijete i majka u tom procesu hranjenja izmijene, ne mogu drugačije nego osjetiti neki nalet tuge.

Sličan osjećaj sam imala i pri kraju njezine trudnoće. Sa dvoje starije djece sa strane, njezinoj sam se trudnoći nekako najmanje posvetila. Da trbuh nije rastao iz dana u dan, ponekad bi skoro i zaboravila da sam trudna. I silno sam se grizla zbog toga. I onda, kako se bližio kraj, kada bih ju osjetila kako se rita u trbuhu i “komunicira” sa mnom, osjećala sam se baš isto kao i sada. Vjerujem da je razlog mojoj sjeti taj što duboko u sebi znam da je ona naše zadnje dijete. Nikada ne možete sa sigurnošću reći, ali u sebi osjećam da smo sada potpuni. Priznati sebi da je došao kraj jednom periodu tvog života nije uvijek lako. Ja sam osobno uživala u sve tri trudnoće i znati sada, da više nikada neću osjetiti pokrete djeteta u sebi, primiti na prsa svoje novorođeno djetešce, dojiti ga… priznajem, pada mi teže nego sam mislila.

Primijetili ste već iz ovoga da se ne nosim baš lako sa promjenama. Odnosno s onim trajnijim promjenama. Onima kod kojih nema povratka na staro. Sjećam se jako dobro kako sam plakala kada je Eva krenula u vrtić i znam da ću na jesen, kada Noah krene, opet plakati. Sretna sam ja zbog njih i činjenice da postaju “mali ljudi”, ali isto tako znam da čim krenu njihove “obveze”, steknu prve prijatelje, upoznaju druge uzore poput teta u vrtiću, prestaje onaj period kada su bili samo moji…samo naši. Gledam sada Evu kako se, iz dana u dan, sve više zatvara u sobu tražeći privatnost… Nou kako samostalno pojede tanjur juhe bez da se imalo pokapa.. Juditu koja, kopirajući Nou, želi piškiti na tutu.. I mislim se – kada i kako ste tako brzo narasli?! I poželim povikati – Vrijeme stani!!!

Možda se neki od vas neće složiti sa mnom, ali stvarno vjerujem da je razdoblje kada imamo malu djecu, najljepše razdoblje u čovjekovu životu. Razdoblje u kojem kod djece nema kalkuliranja kada će, i što reći ili pitati.. Razdoblje u kojem svu ljubav i sreću, a ponekad i ljutnju, iskazuju otvoreno i neobuzdano. Razdoblje u kojem vjeruju da je njihov tata bio tajni agent James Bond, a za njihovu mamu misle da je najljepša žena na svijetu… Ovaj dio s James Bondom sam jednostavno morala podijeliti s vama jer je naš Noah čvrsto uvjeren u ovu priču 🙂 , a Denis se jako dobro nosi s tom ulogom, moram priznati 😉 . No šalu na stranu, koliko god da su, nama ženama, emancipacija i feminizam, donijeli, vjerujem da bi se puno vas složilo sa mnom, da smo svoju istinsku ulogu, svrhu i ispunjenje dobile tek s rođenjem djeteta (ili djece u mom slučaju 🙂 ).

Ono što je možda žalosno u cijeloj toj priči, jest činjenica da smo, upravo u tom najljepšem periodu naših života, vrlo često i toliko umorni da uopće ne uživamo u tim trenucima… i onda se, poput mene, sa sjetom opraštamo od nekih. I istovremeno, s veseljem isčekujemo njihove i naše nove pustolovine.

Nadam se da vas danas nisam rastužila. Možda više potaknula da osvijestite trenutke u kojima ste sada i istinski uživate u njima! Od srca vam to želim!

Do idućeg pisanja…. 😉

Vaša Sarah

A gdje sam tu ja?

Današnja objava potaknuta je sportom na televiziji. Ne brinite, ne pada mi na pamet pisati o sportu 🙂 , ali sport na tv-u je jedna od onih stvarčica koje mi ponekad idu malo na živce. Jeste li i vi kao ja, da u pravilu ne reagirate na te sitnice koje vas nekako živciraju, i tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan? I onda jednog dana… BUM!!! Možda se moj suprug neće složiti sa mnom, ali mislim da općenito nisam baš netko tko previše prigovara. I sama sam svjesna da imam milion mušica i da sa mnom ponekad nije lako… Počevši od moje potrebe da unatoč troje male djece, kuća mora uvijek biti besprijekorno čista i sve na svom mjestu, činjenice da se krevet mora napraviti odmah po ustajanju, a stol pospremiti i suđe oprati odmah nakon ručka… Jer sačuvaj Bože, prvo se malo odmoriti, kako meni to suprug zna reći… Ali pisala sam već o perfekcionizmu pa neka ostane za sada samo na tome, da i ja znam biti naporna sa svojim “mušicama”. 🙂

U načelu stvarno nemam nekih problema da mi bolja polovica gleda sport na tv-u. Ja osobno ga ionako rijetko gledam. Ali imam i ja dana kada se dignem na krivu nogu pa prigovaram zbog sveg i svačeg. I tako sam se, jednog dana, tamo negdje prošle godine, usudila reći: “Zar na ovom tv-u nema ništa osim nogometa i ribolova?!”

A na to je, kao hladan tuš, uslijedilo: “Neki od nas imaju interese!”

I muk.

I tišina.

Ja jako rijetko ostanem dužna odgovor, ali bome taj puta sigurno jesam. I Denis se, kada je shvatio što je rekao, odmah ispričao. I vjerujem mu, da nije htio da to tako zvuči, ali tako je to s riječima… Jednom izgovorene, napravile su svoje. I nema povratka. Možeš se ti ispričavati koliko hoćeš, izrečeno je izrečeno. I tako je ovih par riječi potaknulo moje razmišljanje.

Jer, ruku na srce, nisam ja uvijek bila mama. Točnije, nisam uvijek bila mama troje djece. Jer dok sam imala samo Evu, imala sam i brojne interese. Tri puta tjedno išlo se na pilates, obvezne večere i druženja s curama, odlasci u kino, kazalište, o putovanjima da ne govorim. Kratko rečeno, imala sam život.

A onda…. Onda je u dvije godine došlo dvoje djece, a točno između to dvoje djece kupljena je kuća koja je tražila cjelogodišnju renovaciju. I u svom tom kaosu, moji su interesi negdje odlutali. Za njih jednostavno više nije bilo vremena.

Možda sam vam već i rekla, ali Noah je rođen kao nedonošče. Od dana njegova rođenja, moj život tj. život kakvog sam do tada poznavala je stao. Sve je bilo podređeno njemu i njegovim potrebama. Dobrih godinu i pol dana, nas dvoje je hodočastilo po vježbama i specijalističkim pregledima. I ne žalim niti jednog dana, jer znam da je zbog moje upornosti, moje dijete danas, savršeno zdravo! Ono malo slobodnog vremena što je ostalo, posvetila sam Evi i suprugu. Naravno da to nije bilo ni približno onom na što su navikli, ali više ga nije bilo. Kada je Noah imao 17 mjeseci, ostala sam trudna s Juditom, a kako sam prije već rekla, tijekom trudnoće, imali smo renovaciju i preseljenje u novu kuću. Svi koji ste to prošli, znate koliko vremena, snage i živaca sve to skupa košta.

I onda je ubrzo nakon što smo se “sjatili” u novom gnijezdu, stigla princeza. I sada je tu bilo troje djece od kojih je jedno u školi, drugo s tek navršene dvije godine, još uvijek u pelenama, traži da ga se hrani, presvlači i uspavljuje. I beba, naravno! Ja na dane više nisam znala tko mi glavu nosi. Reći ću vam sada nešto, za što se puno ljudi šokira kada na glas to kažem. Ili mi jednostavno ne vjeruju, misle da se šalim. Nakon par mjeseci pošto se Judita rodila, a kao i svako dojenče, stalno je bila “prikopčana” za mene, uz Evinu školu i Nou koji je jednostavno bio jako mali, ja sam iskreno mislila da više ne mogu tako dalje. Došlo je do toga da sam suprugu jednog dana rekla da ću otići od njih, da više ne mogu. Shvaćate me? Bila sam u tom trenu spremna ostaviti svoju djecu i samo tako otići. Puno vas će me sigurno sada osuđivati, možda i s pravom, ali ako se makar jedna od vas, pronašla u ovome ili možda trenutno i sama prolazi sve ovo, nadam se da će joj ovo moje priznanje možda pomoći. I nema tu puno utjehe, jednostavno treba čekati bolje dane. A oni će doći. Doći će dan kada je osmjeh vašeg djeteta puno moćniji od umora i iscrpljenosti zbog još jedne neprospavane noći. Zato, ako se netko baš sada osjeća onako, kako sam se ja osjećala prošle godine, vjerujte mi – proći će.

Da ne bi bilo kako se samo žalim ;), priznajem da i dalje kod mene ima dana kada sve jednostavno klizi… Kada su djeca poslušna, kada nema problema oko jela, kada uživamo svi skupa u druženju. Ali vjerujte, ima i jako puno dana kada su svi troje nemogući, kada ne stignem niti ručak podgrijati, a kamoli nešto ozbiljnije skuhati… kada svatko od njih želi da se igram baš s njim i samo s njim… kada Evi koja je ponekad, čini mi se, na pragu puberteta, jednostavno treba mama samo za nju, kada Noi tri sata treba objašnjavati kako mora pod tuš, a Juditi po stoti put ponoviti da ne stavlja u usta sve što nađe na podu. I čini mi se da baš u takve dane, moja bolja polovica, onako kroz neku polu šalu, zna reći da u zadnje vrijeme nemam vremena za njega… roditelji mi se baš tada odjednom sjete da nisam dugo dovela djecu da ih vide… I čini se da svima nešto treba… i to u isto vrijeme… ponekad stvarno imam osjećaj kao da me povlači svatko na svoju stranu i koliko god se trudim, nikako ne mogu udovoljiti svima.

A što je još gore, njihovi zahtjevi i potrebe kao da iz dana u dan rastu! I priznajem da sam za puno toga ja kriva jer sam doma s njima stalno, jer se odazivam na svako njihovo “mama”, jer im jednostavno svima želim udovoljiti. Samo što time što udovoljavam njima, ne udovoljavam sebi. U zadnje tri i pol godine, ja sam sve , ali baš sve podredila obitelji. I zaboravila na sebe. Da me sada netko pita, što želim, mislim da ne bih ni znala odgovoriti. Jer ja kao da nemam želja. Ja sam tu da ispunjavam potrebe i želje drugih, a ne sebe. Barem se tako ponekad osjećam. I upravo taj osjećaj sam imala kada mi je suprug rekao kako nemam nikakvih interesa. Priznajem da me to jako pogodilo, jer se meni čini kao da sve od sebe dajem i sve to dajem zbog njih, a oni to uopće ne primjećuju.

I sutra kada odlučim sama popiti kavu u miru, a Eva pita “mogu s tobom?”, Noah i Judita odmah zaplaču kada vide da se spremam van, opet ću popustiti i uzeti ih sobom. Iako svjesna da sebi loše radim, ali vjerujte mi, postala sam previše umorna da se raspravljam s bilo kime. Sasvim svjesno idem linijom manjeg otpora, samo da svi budu zadovoljni. Oni. Jer oni su bitni. Odnosno, trenutno bitniji od mene. I mogu vam reći da sam ponekad baš ljubomorna na svog supruga i na činjenicu da se može “otkačiti” od nas i otići na more, u teretanu, sa frendom na pivo…. I što je najbolje, djeca pritom uopće ne reagiraju.. Nema plača, vrištanja, moljakanja da idu s njim. Samo pristojno “pa-pa tata” i to je to! Pa da čovjek ne poludi!

Ono što me drži i što mi daje snagu za dalje, jest čvrsto vjerovanje u to, da je ovo samo faza koja će proći. Narasti će i neću im više biti toliko bitna ni potrebna. I kada dođe taj dan, sigurna sam da će mi faliti sva ta njihova preokupacija sa mnom. 😉

Samo se nadam da, u iščekivanju tog dana, neću sasvim izgubiti sebe.

Držite mi fige… 😉

A ako je i vama slično kao meni, izdržite još malo pa možda jednom i sve “premorene” mame, skupa popiju kavu u miru. 😉

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah

Dom je….

Moj suprug uvijek zna reći da je njegov dom tamo gdje smo djeca i ja. I slažem se s njim u potpunosti. Dom je tamo gdje je obitelj…gdje nas okružuje ljubav naših bližnjih. Prije nepune tri godine smo si konačno priuštili naš dom, našu “kolibu”, kako od milja zovemo našu kuću. Nakon godinu dana renovacije iz temelja, od tuđe kuće, postala je naš dom! Naša oaza mira, ljubavi i topline. Svaki smo kutak uredili točno onako kako smo zamislili. Dobro, možda je ispravnije reći, onako kako sam ja zamislila… 😉 Prepustila sam suprugu da odabere veličinu kauča i televizora… hahahha… Ali, mislim da je njemu bilo bitno vidjeti da sam ja sretna, a i tu i tamo zna priznati da sam ja esteta u obitelji. 😉 I zato da, naša kuća jest moj dom.

Ali….. 😉 Postoji jedno mjesto na ovom svijetu. Jedno jedino. Mjesto za koje je moje srce posebno vezano. Mjesto u kojem svatko zna svakog… u kojem svi znaju tko si i čiji si… u kojem svi znaju tvoje pobjede i poraze.. Mjesto u kojem tuđa zloba još više boli, ali i tuđa pomoć puno više znači. Mjesto u kojem poznam svaku kalu i svaki kamen. Mjesto u kojem sam odrasla. U kojem se čini kao da je vrijeme stalo, barem za mene…. u kojem se još uvijek osjećam kao ona mala, vedra i nasmiješena djevojčica. Preko. Za sve one koji ne znaju, Preko je predivno mjesto na otoku Ugljanu.

Moj suprug ne može shvatiti zašto sam toliko vezana za svoj rodni kraj. Možda iz razloga što je sa deset godina promijenio mjesto stanovanja pa su neka njegova sjećanja prekinuta i ostala nedovršena. A možda tu vezu, tu posebnu sponu, ne može razumjeti netko tko nije odrastao u malom mjestu. I vrlo vjerojatno se puno vas i ne sviđa pomisao da svatko u vašem okruženju zna sve o vama. I vjerujte, bilo je teških razdoblja u mom životu, kada sam više od svega željela pobjeći od svih… od činjenice da si svatko uzima za pravo komentirati mene i moj život. Kada mi niti malo nije odgovarao taj život u maloj sredini. Ali mislim da me upravo to i ojačalo. Da mi je baš taj život i odrastanje u malom mjestu dao snage i prkosa da dokažem drugima kako se mogu dignuti nakon svakog svog pada.

Možda je razlog moje posebne veze samo jednostavno taj što više ne živim u Preku. I što mi je sada Preko neka vrsta bijega…odmora od stvarnog života. Svaki puta kada trajekt pristane u luku, ja osjećam samo mir i spokoj. I radost. Radost što sam konačno opet doma. Jer dom nisu samo naša četiri zida. Dom su uspomene. Dom je babina kaleta u kojoj sam provela djetinjstvo. Njezina kamena kuća u kojoj je uvijek čekala s palačinkama i nekim pametnim savjetom. U koji bi onako mokri iz mora utrčali napiti se hladne vode iz gusterne iako smo dobro znali da će se baba ljutiti. Dom je dido koji nas je od malena učio igrati “boće” (balote) i vozio nas u “kariću”. Dom su roditelji, braća i rođaci… svi oni čoporativni ručkovi i večere kada se skupi obitelj iz cijelog svijeta. Dom su uspomene na prijatelje.. one koji te prate od početka do kraja života.. koji su kumovi tvojoj djeci i tvoja stijena u svakoj neveri. Dom je osjećaj. Osjećaj koji se javlja kada prolaziš ulicama svoje mladosti. Gdje svaki kamen zna neku tvoju priču. I tajnu. Gdje se prijatelji nisu birali prema statusu i modernoj odjeći. Gdje su sva djeca iz mjesta bili jedno veliko društvo u kojem stariji čuvaju i povlače mlađe za sobom. Dom je sjećanje na susjedu koja te kao teta vodila svaki dan za ruku u vrtić… Gdje su susjedi pomagali jedni drugima, a nisu bili samo na bok-bok. Dom je mjesto u kojem od malena učiš pozdravljati na ulici svakog, a ne samo poznanike. Gdje se na tuđu patnju, ne skreće pogledom, već pruži ruka.

Ono što me najviše veseli i na što sam silno ponosna jest činjenica da sam ljubav prema svom rodnom mjestu, usadila i svojoj djeci. Što vidim da pršte od sreće kada im kažem da idemo u Preko. Što osjećam njihovu sreću i slobodu dok šetaju kamenim kalama. Istu onu sreću i slobodu koju sam ja kao dijete osjećala.

Gdje je Vaš dom? U kojem mjestu na ovoj divnoj planeti, Vaše srce malo jače tuče?

Najtoplije se nadam da svi vi imate to neko, posebno mjesto koje zovete i osjećate kao svoj dom.

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah

Poštujete li svoje dijete?
Poštujete li svoje dijete?

Sigurna sam da će veliki dio vas, kada vidi ovo pitanje, reći: “Pa naravno! Kako drugačije?!” Ali zastanite na trenutak i razmislite malo o ovome što vas pitam. Poštujete li svoje dijete ono, baš, baš? Prihvaćate ga bezuvjetno, u potpunosti i ne želite niti malo da je u nečem malo drugačije? Ne mislim ovdje na to da svoje dijete pristojno odgajate i učite reći hvala i molim… Pitam vas da li poštujete narav svog djeteta onakvu kakva je i ne pokušavate je malo promijeniti jer mislite da je za njega tako bolje, za vas možda lakše ili ne znam ni ja…. Prihvaćate li da je vaše brbljavo dijete jednostavno takvo i poštujete to, potičete ga u tome da bude što jest? Ili vaše fizički aktivno dijete, koje neprestano traži nove izazove i traži da ga u tome podržavate? Činite li to? Ili biste barem malo željeli da vaša pričalica, malo manje priča, da ima i mirnih, tihih trenutaka? Da vaše dijete koje stalno trči, skače, penje se na stabla te izvodi druge razne vratolomije, samo pet minuta mirno sjedi? Da ima, recimo to, OFF dugme? Bar na kratko?

Sjećate se?

Sjećate se svoje srednje škole, ideala, snova i očekivanja koja ste imali? Svoje maturalne večeri i osjećaja kada ste odjenuli svečanu haljinu i možda po prvi puta obuli cipele na petu? Kako ste bili uvjereni da ste sada napokon odrasli? Sjećate se prvog dana fakulteta i onog osjećaja straha i bespomoći u nepoznatom gradu? Sjećate se dana kada ste svoju diplomu primili u ruke i osjetili neopisiv ponos i olakšanje što je taj dio života konačno iza Vas? Kako ste maštali o nekom super poslu i tome kako ćete biti uspješni? Sjećate se dana Vašeg vjenčanja i one čiste sreće koja Vas je obuzela i kojom ste zarazili sve oko sebe? Sjećate se rođenja svog prvog djeteta i kako Vam se činilo da vrijeme stoji dok se Vi mučite i bezuspješno pokušavati uspavati dijete koje ne želi prestati plakati?

Srodne duše ili?

Vjerujete li u izreku “Suprotnosti se privlače” ili ste pak skloniji onoj “Suprotnosti se privlače, ali razlike opstaju”? Što biste rekli, kakav je Vaš odnos s partnerom? Jeste srodne duše ili se pitate tko vas je spojio? I kako? 😉 Vjerujete li da u životu postoji osoba kojoj je suđeno da bude Vaš partner i da se takvo nešto dogodi samo jednom u životu? Da postoji netko tko je “stvoren” samo za Vas? Netko tko će biti Vaš “savršen parnter”, ako savršenstvo uopće postoji?!