Missing Consumer Key - Check Settings

Kategorija: Blog

Što znači voljeti sebe??

Da li volite sebe? Da li ja volim sebe? Što uostalom znači to famozno “voljeti sebe”? Znači li to da u ogledalu vidim lijepe oči, a ne bore oko njih? Pravilne, bijele zube, a ne pigmentacijske mrlje na nadusnici? Znači li “voljeti sebe”, prihvatiti sebe onakvim kakav jesi? Biti zadovoljan s time kakav si? Da li činjenica da prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo, debeli, mršavi, niski, visoki, znači nužno da smo zadovoljni?

Kada bih ti rekla…..

Moje ime je Sarah. Imam 37 godina. Pomisliti ćeš sada da se zovem isto kao ti. Čak imam H na kraju imena. Nema nas puno. Ne tu gdje živimo. Ali ne poznaješ me. Iako ja tebe jako dobro znam. Ne poznaješ me. Iako imaš jasnu viziju o tome tko ćeš biti i kakva ćeš žena postati. Točno si sve isplanirala. Znaš da ćeš imati uspješnu karijeru. Znaš gdje i u kakvom ćeš domu živjeti. Koliko ćeš djece imati… i kada… Sve znaš. Odnosno, misliš da znaš.

I ti si supermama!

Jeste već upoznale neku supermamu? Znate, onu koja je uvijek sređena i nasmijana, isfenirane kose, čija djeca su toliko pristojna da vas šokiraju kada im se obratite, da ne kažem da su, ne samo u čistoj, nego i ispeglanoj odjeći.. i bez tragova čokolade na licu! Ma znate, ona koja uvijek sve stigne i na ništa se ne žali…

Tebi….

Ti koja ovo čitaš.. da ti! Danas pišem tebi…
Kako si?
Ne pitam te što ima novog niti kako su muž i djeca, gdje si bila i što sve što danas trebaš obaviti. Pitam te kako si? Jesi umorna? Prolaziš li možda trenutno kroz nešto teško? Ili si baš suprotno, sretna i zadovoljna sa svime što te okružuje trenutno?

Imam pravo na loš dan…

Nisam imala namjeru pisati danas, ali rekla sam vam više puta, pisanje mi pomaže, meni je ono lijek i terapija.. A nekome moram reći da ne izgorim.. jednostavno ovo moram izbaciti iz sebe…

Tko je bez grijeha….

Da li ste u miru sa svijetom i bližnjima? Da li ste u miru sa samim sobom? Jeste li od onih osoba koje praštaju brzo i lako? Ili ste od onih kojima sve to ide malo teže, sporije? Ja osobno s praštanjem nemam većih problema. Moj problem je taj što ne mogu zaboraviti. Taj što pamtim svaku glupost, bitnu i nebitnu. Sjećam se jako dobro kada mi je pokojna baba, od koje sam i naslijedila slonovsko pamćenje rekla: “Misliš da je lijepo uvijek sve pamtiti? Nikada ne moći zaboraviti? Iako sada misliš da je to blagoslov, to je prokletstvo!”

Za sve je kriva mama!

“Razmaženi su!”, “Sama si kriva što su takvi!”, “Pusti ih da plaču pa će se naučiti!”…..
Ajmo drage mame, koliko puta ste čuli ovakve izraze kojima vam direktno i indirektno daju do znanja da nešto u svom “poslu” ne radite dobro? Koliko puta su vam i oni koji imaju i oni koji nemaju djecu, natuknuli da bi oni vaš “posao” odradili bolje? Neka se ne nađe uvrijeđenim poneki tata ako ovo čita, ali obraćam se mamama prije svega što su mame nekako uvijek “krive” za ono “loše” kod djece. Ili se meni barem tako čini.

Ja volim sebe!

“Baš je lijepi ovaj sat, mogla bih to pokloniti Denisu!”, “Joj što je slatka ova lutka, Juditi će se sigurno svidjeti!”, “Evo one tenisice koja Noah želi, baš će se razveseliti kada ih vidi!”, “Uzeti ću Evi ovu jaknu, neka ima još koju za promijeniti, ipak je već cura!” … “Ovo će se sigurno svidjeti mami…ovo bi dobro došlo tati…brat već dugo priča o onoj kuharici…” – Nema problema, kupujem! Ovo su možda malo karikirane rečenice, ali da, obožavam poklanjati drugima nešto! Obožavam smišljati što kome kupiti, uvijek imam barem tri liste mogućih darova za sve oko sebe. Jednostavno me jako veseli vidjeti sreću kada nekome poklonim ono što želi, bez velikog povoda. I nema tu ničeg lošeg. Nema ničeg lošeg u tome da ljudima koje voliš, malim znakom pažnje pokažeš da ti je stalo do njih. Ali! Ali zaboravila sam nekoga. Zaboravila sam sebe.

Naučimo ih da vjeruju u sebe!

“Bili jednom brat i sestra, Šime i Marija. I dok je Marija oduvijek bila hrabra i znatiželjna, Šime je nekako uvijek stajao po strani i uvijek se bojao isprobati nešto novo. Jednog je dana mama upitala: “Tko će od vas dvoje otići dolje u podrum, donijeti mi par krumpira za ručak?” Prije nego je pitanje postavila, Marija je zgrabila vrećicu i otrčala po krumpire. Sljedećeg je dana mama zamolila: “Šime, Marija, hajde se popnite na stolicu i dohvatite mi knjigu s te prve police.” I dok je Šime razmišljao, Marija je već bila na stolici i posezala za knjigom. Jednog je dana mami opet trebala mala pomoć. “Tko bi od vas dvoje otišao do susjede Marine i zamolio je za malo šećera?” Marija je i ovaj puta, odmah povikala: “Ja ću mama!” i istrčala van. Mama je iz dana u dan zadavala male zadatke svojoj djeci i pritom promatrala kako je Šime postajao sve tužniji i tužniji. Jednog ga je dana posjela sebi u krilo i upitala: “Šime, zašto si tako tužan?”, no Šime je samo šutio i gledao u svoje male ručice. “Da li je to možda zato što mi Marija uvijek pomaže, a ti ne?” Šime je i dalje šutio, a mama je pitala dalje: “Bi li mi i ti volio ponekad pomoći?” na što je Šime tužno kimnuo.

Zaboravila sam koliko vrijedim…

Krenula sam s namjerom u današnjem postu pisati o roditeljstvu i nekim stvarima s kojima se kao mama susrećem, ali kako to inače biva, kada nešto planiraš, uleti nešto sasvim drugačije. Moja draga instagram prijateljica Sara Novak, poznatija kao Snažna Mama, čiji blog redvno čitam, prije svega par dana napisala je post. I čitam ja post.. I čitam ga opet i mislim se – piše li ona to meni? piše li ona možda o meni? Znate onaj osjećaj kada nešto negjde pročitate i pomislite da vas netko zeza jer toliko pogodi “u sridu” što se vas tiče?! Neću ovdje sada pisati što je Sara pisala, samo vam svima toplo preporučujem da ju zapratite. Žena je uistinu Snažna – ne samo mama, prije svega žena i puno od nje možete naučiti!