Moj suprug uvijek zna reći da je njegov dom tamo gdje smo djeca i ja. I slažem se s njim u potpunosti. Dom je tamo gdje je obitelj…gdje nas okružuje ljubav naših bližnjih. Prije nepune tri godine smo si konačno priuštili naš dom, našu “kolibu”, kako od milja zovemo našu kuću. Nakon godinu dana renovacije iz temelja, od tuđe kuće, postala je naš dom! Naša oaza mira, ljubavi i topline. Svaki smo kutak uredili točno onako kako smo zamislili. Dobro, možda je ispravnije reći, onako kako sam ja zamislila… 😉 Prepustila sam suprugu da odabere veličinu kauča i televizora… hahahha… Ali, mislim da je njemu bilo bitno vidjeti da sam ja sretna, a i tu i tamo zna priznati da sam ja esteta u obitelji. 😉 I zato da, naša kuća jest moj dom.

Ali….. 😉 Postoji jedno mjesto na ovom svijetu. Jedno jedino. Mjesto za koje je moje srce posebno vezano. Mjesto u kojem svatko zna svakog… u kojem svi znaju tko si i čiji si… u kojem svi znaju tvoje pobjede i poraze.. Mjesto u kojem tuđa zloba još više boli, ali i tuđa pomoć puno više znači. Mjesto u kojem poznam svaku kalu i svaki kamen. Mjesto u kojem sam odrasla. U kojem se čini kao da je vrijeme stalo, barem za mene…. u kojem se još uvijek osjećam kao ona mala, vedra i nasmiješena djevojčica. Preko. Za sve one koji ne znaju, Preko je predivno mjesto na otoku Ugljanu.

Moj suprug ne može shvatiti zašto sam toliko vezana za svoj rodni kraj. Možda iz razloga što je sa deset godina promijenio mjesto stanovanja pa su neka njegova sjećanja prekinuta i ostala nedovršena. A možda tu vezu, tu posebnu sponu, ne može razumjeti netko tko nije odrastao u malom mjestu. I vrlo vjerojatno se puno vas i ne sviđa pomisao da svatko u vašem okruženju zna sve o vama. I vjerujte, bilo je teških razdoblja u mom životu, kada sam više od svega željela pobjeći od svih… od činjenice da si svatko uzima za pravo komentirati mene i moj život. Kada mi niti malo nije odgovarao taj život u maloj sredini. Ali mislim da me upravo to i ojačalo. Da mi je baš taj život i odrastanje u malom mjestu dao snage i prkosa da dokažem drugima kako se mogu dignuti nakon svakog svog pada.

Možda je razlog moje posebne veze samo jednostavno taj što više ne živim u Preku. I što mi je sada Preko neka vrsta bijega…odmora od stvarnog života. Svaki puta kada trajekt pristane u luku, ja osjećam samo mir i spokoj. I radost. Radost što sam konačno opet doma. Jer dom nisu samo naša četiri zida. Dom su uspomene. Dom je babina kaleta u kojoj sam provela djetinjstvo. Njezina kamena kuća u kojoj je uvijek čekala s palačinkama i nekim pametnim savjetom. U koji bi onako mokri iz mora utrčali napiti se hladne vode iz gusterne iako smo dobro znali da će se baba ljutiti. Dom je dido koji nas je od malena učio igrati “boće” (balote) i vozio nas u “kariću”. Dom su roditelji, braća i rođaci… svi oni čoporativni ručkovi i večere kada se skupi obitelj iz cijelog svijeta. Dom su uspomene na prijatelje.. one koji te prate od početka do kraja života.. koji su kumovi tvojoj djeci i tvoja stijena u svakoj neveri. Dom je osjećaj. Osjećaj koji se javlja kada prolaziš ulicama svoje mladosti. Gdje svaki kamen zna neku tvoju priču. I tajnu. Gdje se prijatelji nisu birali prema statusu i modernoj odjeći. Gdje su sva djeca iz mjesta bili jedno veliko društvo u kojem stariji čuvaju i povlače mlađe za sobom. Dom je sjećanje na susjedu koja te kao teta vodila svaki dan za ruku u vrtić… Gdje su susjedi pomagali jedni drugima, a nisu bili samo na bok-bok. Dom je mjesto u kojem od malena učiš pozdravljati na ulici svakog, a ne samo poznanike. Gdje se na tuđu patnju, ne skreće pogledom, već pruži ruka.

Ono što me najviše veseli i na što sam silno ponosna jest činjenica da sam ljubav prema svom rodnom mjestu, usadila i svojoj djeci. Što vidim da pršte od sreće kada im kažem da idemo u Preko. Što osjećam njihovu sreću i slobodu dok šetaju kamenim kalama. Istu onu sreću i slobodu koju sam ja kao dijete osjećala.

Gdje je Vaš dom? U kojem mjestu na ovoj divnoj planeti, Vaše srce malo jače tuče?

Najtoplije se nadam da svi vi imate to neko, posebno mjesto koje zovete i osjećate kao svoj dom.

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah