“Želio sam biti poput njih. A opet. Nisam znao kako. Oduvijek sam osjećao da sam drugačiji od drugih. A biti drugačiji boli.” (N.Krauss)

Oduvijek sam htjela biti “normalna”. Što god to bilo. Ruku na srce, nitko od nas se ne voli previše izdvajati iz mase. A ako se već izdvaja, onda po mogućnosti po dobrom. Što god dobro značilo.

Kao mala sam htjela biti jedna od tri Ivane, tri Ane ili tri Ive. One “obične” cure iz vrtića i škole. A bila sam Sarah. I to je bilo samo moje prvo ime! Bila sam ona visoka, štrkljava čudnog imena koja sa roditeljima priča na njemačkom.

Kada sam odrasla i dalje sam željela biti “normalna”. Imati muža, djecu, neki normalni posao. Bez ikakvih turbulencija po mogućnosti. Ono što svi žele. Zar ne?!

Zbog želje da budem “normalna”, često, jako često nisam slušala srce. Jer kad bi srce htjelo jedno, razum bi viknuo: “Čekaj malo! Stani! To nije “normalno”, a ti želiš “normalno”! Želiš se uklopiti!” I srce bi se pokunjeno povuklo.

Na koncu me srce dovelo do tog mog “normalnog” života. Života u kojem je sve bilo u redu. Sve osim mene. “Normalnog” života u kojem sam bila nesretna.

Svi mi želimo biti “normalni”. Ali recite mi sada – što znači biti “normalan”?? Biti kao svi ostali? Biti isti? Ne izdvajati se?? Boriti se protiv intuicije i vlastitih želja? Svoje želje podrediti očekivanjima okoline?

Svi mi želimo biti “normalni”. Ali recite mi sada – pod koju cijenu? Koju cijenu plaćamo da bismo bili “normalni”? Da nije možda naša vlastita sreća?? Da nije možda gubitak vlastitog identiteta??

Znate što se “normalnim” osobama, onima koje sile “normalan” život dogodi?

Raspadnu se. Kad tad.

Raspala sam se i ja.

Od “normalne”, uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena. Žena koje je prekasno uvidjela da svi drugi koje je slušala, čija je očekivanja ispunjavala, možda ipak ne znaju što je za nju samu najbolje. Žena koja je žudjela za drugačijim životom. Žena koje je žudjela za muškarcem za kojim nije smjela. U svoju obranu ću reći da je sve što sam napravila napravljeno iz ljubavi. Da li je to opravdanje, ne znam.

Vjerujem da nije. Ali je činjenica. Činjenica koja je promijenila moj život. Iz korijena.

Netko tko je težio biti čim više “normalan”, odlučio se za život koji niti malo nije bio “normalan”. Život koji je bio, blago rečeno, drugačiji. A znamo, bez obzira na ljubav, biti drugačiji uvijek boli.

Ali ne boli zauvijek. Barem se meni tako čini. Boli do onog trenutka do kojeg se opireš. Do onog trenutka do kojeg svoj život uspoređuješ sa nametnutim normama i očekivanjima.

Onog trena kada shvatiš svoju različitost, prihvatiš i prigrliš svoj “drugačiji” život, onog trena bol prestane. Pojavi se ona opet tu i tamo, nije baš da nestane skroz, ali postane manja. Lakše podnošljiva.

Svi smo mi “drugačiji”. I ne možemo biti isti. Ne moramo biti isti.

Svi smo mi “drugačiji”. Svi smo mi “normalni”. Jednostavno drugačije normalni.

Ne dajte da vas vaša različitost brine. Što prije ju prigrlite, to ćete prije pronaći mir. A kada pronađete mir, pronaći ćete i sreću.

I ne zaboravite da ste s razlogom “drugačiji”. Postoji razlog zašto se baš vaš život razlikuje od života drugih. Postoji razlog zašto je vaš put teži. Ili se težim čini. Možda da vas nečemu nauči. Možda da vas ojača. Možda da vas iscrpi. Možda da vas usreći.

Tko zna? Ali vrijedi saznati. Vjerujte mi.

Do idućeg pisanja…

Vaša S.