“Baš je lijepi ovaj sat, mogla bih to pokloniti Denisu!”, “Joj što je slatka ova lutka, Juditi će se sigurno svidjeti!”, “Evo one tenisice koja Noah želi, baš će se razveseliti kada ih vidi!”, “Uzeti ću Evi ovu jaknu, neka ima još koju za promijeniti, ipak je već cura!” … “Ovo će se sigurno svidjeti mami…ovo bi dobro došlo tati…brat već dugo priča o onoj kuharici…” – Nema problema, kupujem!

Ovo su možda malo karikirane rečenice, ali da, obožavam poklanjati drugima nešto! Obožavam smišljati što kome kupiti, uvijek imam barem tri liste mogućih darova za sve oko sebe. Jednostavno me jako veseli vidjeti sreću kada nekome poklonim ono što želi, bez velikog povoda. I nema tu ničeg lošeg. Nema ničeg lošeg u tome da ljudima koje voliš, malim znakom pažnje pokažeš da ti je stalo do njih. Ali! Ali zaboravila sam nekoga. Zaboravila sam sebe.

“Ajme kako je lijepa ona haljina!” sekunda poslije: “Ma gdje ću ja to nositi?! Ne treba mi!”, “Mogla bih si uzeti nove traperice, stare su već malo ofucane”…sekunda poslije: “Ma ionako sam stalno kući u tajicama. Ne trebaju mi!”, “Baš mi se sviđa ona šalica!” sekundu poslije: “Ma daj, ne troši toliko novaca na običnu šalicu, kao da kava nije ista iz svake!”

I dok niti sekunde ne razmišljam kada nađem nešto za nekog drugog, gotovo uvijek odustanem od kupovine neke sitnice za sebe. I koliko god uživam u smišljanju i poklanjanju darova drugima, toliko sam za sebe škrta. Jer njih volim, njih želim usrećiti… A što je sa mnom?! Zar sebe ne volim?! Zar ja nisam zaslužila nagraditi sebe nečim i darovati samu sebe?!

I ne pričam samo o darovima, materijalnim stvarima…pričam o slobodnom vikendu kojeg omogućim suprugu kako bi mogao ići na ronjenje, dok sam ja s djecom…pričam o tome da djecu odvedem na igralište, u kino i kazalište, kod bake i djeda..tamo gdje žele, jer želim da su sretni. A istovremeno ne vodim sebe frizeru više od dva puta godišnje, iako mi nema ljepšeg osjećaja od onog u frizerskom salonu, dok mi netko pere i češlja kosu… ne priuštim si pola sata jednom ili dva puta tjedno sama, u vlastitoj kupaoni, mali spa tretman.. ne priuštim si vrijeme za nastavak učenja talijanskog kojeg toliko želim.

Želje svih drugih su važnije od mojih. Jer za mene ima vremena. Jer meni to baš i nije toliko bitno.

A bitno je.

Svaki odnos, kao što je brak, prijateljstvo, onaj s djecom ili roditeljima, traži njegu. Traži ljubav. Traži vrijeme.

A što je sa odnosom sa samom sobom? Zar nije i taj odnos bitan?! Zar taj odnos nije, odnosno ne bi trebao biti najbitniji?! Kako je moguće da sam zaboravila njegovati odnos sa samom sobom?!

Zadnjih sedam, osam godina, moj život je prošao brojne jako stresne dane i godine. Možda sam malo naivno mislila kako ja sve to mogu sama. Zadnjih par mjeseci vidim da ne mogu. Da sam došla do točke u kojoj je vidljivo koliko sam nezadovoljna. Došla sam do točke u kojoj više ne vidim dalje… do točke u kojoj tražim izlaz i bijeg. Ali ne bijeg od života, supruga, djece.. Tražim bijeg od sebe! Moje unutarnje ja želi što dalje od mene! A zašto? Zato što mu se godinama ne posvećujem…zato što ga godinama zanemarujem.. uzimam zdravo za gotovo. A to prema nikome nije fer. A najmanje prema samoj sebi.

Sjećam se jedne prilike kada mi je suprug rekao kako vjeruje, da gdje god da odem, ja nikada neću biti sretna i zadovoljna. Iako u tom trenu nisam shvaćala njegove riječi, danas ih shvaćam. Mogu bježati od svih. Ali ne mogu pobjeći od sebe. Dok god ne rasčistim odnos sa samom sobom, ne mogu pronaći ono što tražim. Sklad i mir.

I zato sam proteklih mjesec dana, počela ponovno uspostavljati vezu sa samom sobom. Potražila sam pomoć dobrih ljudi, literaturu koja mi pomaže vratiti se samoj sebi, shvatiti što se događa, zavoljeti se opet.. Počela sam kupovati cvijeće samoj sebi, samo zato što me veseli. Otići sama u shopping i uživati u tim trenutcima samoće. Naći vrijeme za odlazak na neki tretman.. naći vrijeme za vježbanje.. ostaviti kućanske poslove koji nisu toliko hitni, za neki drugi dan… češće tražiti supruga da mi pomogne s nečim, preuzme djecu, usisa kuću.. Dopuštam sebi biti umorna i kad je takav dan, ne raditi više od onog što je nužno potrebno. Počela sam učiti kako ne osjećati grižnju savjesti ako napravim nešto za sebe.

Iako sam svjesna da je dalek put ispred mene, u ovih proteklih mjesec dana, dijelom zbog toga što se malo više posvećujem sebi, dijelom zbog toga što dopuštam “pustiti” puno toga što me opterećuje, vidim koliko se približavanjem samoj sebi, približavam više i suprugu i djeci.. koliko sam manje nervozna, koliko je manje svađa, a više harmonije među nama. I iako ovo što ću sada napisati, totalno nisam ja jer nikada nisam znala primati komplimente, najvećim dijelom zato što sama ne vjerujem da je istina to što mi ljudi kažu. Ali promijeniti ću to, pokazati ću sama sebi koliko vrijedim. Koliko puno vrijedim! Pa evo, da se predstavim. 😉

Ja sam prije svega žena, žena čije tijelo možda nije savršeno, ali je meni lijepo.. žena koja je podarila život… I to čak tri puta! Žena koja je preživjela razvod. Žena koja je izgubila dijete. Žena koju su nazivali svakakvim imenima zato što se zaljubila u čovjeka u kojeg nije smjela. Žena koja je toliko puta pala, ali je svakog puta ustala. Žena koja je pametna i obrazovana i unatoč znanju koje ima i dalje je željna učenja. Žena koja radi super kolače i izvrsna je kuharica! Žena koja piše priče za djecu! Hej, znate vi da možda baš vaša djeca, čitaju moje slikovnice?! I da sam ja zbog toga ponosna na sebe! Žena koja je zaboravila kako se ženstveno osjeća u seksi donjem rublju i planira to ispraviti i počastiti se nečim lijepim! 😉 Ne zbog gospodina, nego zbog sebe i tog posebnog osjećaja! Ja sam žena koja ljubi svim srcem sve oko sebe. Ja sam žena koja voli sebe!

Iako Valentinovo ne slavim niti malo, neka vam svima ovo Valentinovo možda bude dan kada ćete početi ponovno njegovati odnos koji je najvažniji u vašem životu. Odnos sa samim sobom! To nije sebično, to nije narcisoidno. Vaše unutarnje ja, zaslužuje vašu ljubav!

Do nekog idućeg pisanja…Voli vas,

Vaša S.