Jeste li se ikada zapitali, kako to da neke stvari, neke rečenice koje su Vam upućene, zaboravite istog trena, dok neke druge ostanu… zakače se…kao da se nastane negdje u Vama i svako toliko isplivaju na površinu? Nekako kao da postanu dio Vas … Da li razlog leži možda u tome, što u tim “drugima” ima malo istine? Istine za koju ni sami niste znali… ili ju možda sami sebi niste htjeli priznati? Sjećam se točno kad mi je suprug prije par godina uputio tu “moju” famoznu rečenicu… rečenicu koja se stalno javlja..kao neki unutarnji glas.. i prati me iz dana u dan…

“Ti nikada nećeš biti sretna, zato što nikada sa ničim nisi do kraja zadovoljna…”

U prvi tren kad sam to čula, naravno da me nije toliko dirnula, samo sam odmahnula rukom i rekla: “To nije istina!”

Ali istina je, da se ta jedna rečenica već godinama proteže kroz moj život. Uvijek kad nešto napravim sa čime nisam 100% zadovoljna (a ruku na srce, gotovo nikada nisam 100% zadovoljna sa svojim “uradcima”), eto nje! Tu je da me podsjeti i “bocne”, kao da mi govori: “Vidiš, opet nisi zadovoljna!”

Sve dok me “moja” rečenica nije počela proganjati, nisam mislila da je perfekcionizam loša stvar… Od malena sam bila netko tko sve savjesno obavlja, sve do temelja prouči, svemu se maksimalno posveti. I nikada nisam smatrala da je to nešto loše. Dapače, svi su uvijek hvalili kako sam odgovorna i pažljiva, temeljita i pouzdana. Bilo da se radilo o školi, kasnije fakultetu, studentskom poslu, pomaganju roditeljima u poslu, posvećenosti ljudima oko sebe… uvijek sam davala 100% sebe. A onda sam odjednom zbog te svoje stopostotne posvećenosti apsolutno svemu, postala nezadovoljna. Ili, možda bi bilo bolje da kažem, kako sada, gledajući unatrag, vidim da ni tada nisam bila nikada zadovoljna svojim postignućima. Iako sam bila super odlikašica u školi, uvijek sam mislila da može bolje. Kad bih položila neki od težih ispita na fakultetu, nisam gledala one koji se već par godina muče njime, nego onu jednu kolegicu koja ga je položila prije mene. Mjerilo su uvijek bili ljudi koji su u nečemu bili bolji, brži, sposobniji. I koliko god me učitelji ili bilo tko hvalio, uvijek sam mislila da to moje postignuće i nije baš toliko”wow”.. Da me ne shvatite krivo, nisam ja uspoređivala sebe s boljima i bila njima zavidna. Ja sam se uspoređivala s boljima jer me to tjeralo naprijed…guralo me kad bih pomislila na trenutak da više ne mogu.

I sada, u odrasloj dobi, kao supruga, majka troje djece, koja eto upravo i pokušava pokrenuti neku novu karijeru, jednostavno ne znam stati. Kuća uvijek mora biti čista, ručak uvijek mora biti na vrijeme na stolu, djeca uvijek moraju biti uredna i pristojna (sa dvije porcije voća na dan! 🙂 ), košara za rublje nikada ne smije biti do vrha puna, a svježe oprano rublje, uvijek mora biti odmah ispeglano… Par puta na tjedan kolač mora biti ispečen, a večera barem tri do četiri puta tjedno, ne smije biti “kruh i namaz”… I naravno da čovjek, jedan čovjek, to sve ne može stići. Možda nekada i može, ali ne onako kako bih ja htjela da bude. Jer kod mene, dok ostali kušaju novi kolač i mumljaju “mmmmmmmm…”, u mojoj glavi je sljedeće: Idući puta moraš staviti malo manje šećera, bolje povezati čokoladu s vrhnjem i slične gluposti… Jer to jesu gluposti! Ali zbog tih gluposti, ja u kolaču ne znam uživati. A kolač je samo kap u moru… Jer umjesto da budem zadovoljna što sam danas usisala i prebrisala prašinu, ja sam nezadovoljna jer nisam još i prozore oprala. I tako vam to ide iz dana u dan. I sa svakim svojim “neuspjehom” (jer meni to jest neuspjeh, koliko god to sad glupo zvuči!), u mojoj se glavi javlja “moja” rečenica. I dobro da se javlja!! Jer otkada me ona prati, lakše dišem… 😉 Polako shvaćam da čovjek jednostavno ne može biti perfekcionist u svemu. Jer perfekcionizam je dobar u nekoj mjeri. Ali težiti mu u svakoj sitnici jednostavno umara.. Priznam da je mene jako umorio! I zato sam prigrlila “moju” rečenicu i počela biti sretna kad usisavanje kuće ostavim za sutra (ili možda i prekosutra), a umjesto toga provedem par sati igrajući se s djecom… kad umjesto da krenem raditi nešto za posao, uživam gledajući film s mužem …i sve to bez imalo grižnje savjesti! Jer jednom mi je jedan pametan čovjek rekao: “U životu treba znati posložiti prioritete! Nije sve jednako bitno!” (Kada i ako bude ovo čitao, pronaći će se u ovoj rečenici 🙂 ).

I zato dragi moji, ok je htjeti da vam je kuća uredna kao u nekom časopisu, ok je htjeti djeci osigurati svaki dan svježe pripremljen obrok, ok je htjeti biti uspješan i odgovoran u poslu…i još puno puno toga! Ali ne zaboravite: Ok je i ostaviti pospremanje za sutra! Ok je ponekad naručiti pizzu ili odvesti djecu u McDonald’s! Ok je da susjeda pravi bolje torte od Vas! Ok je nekada ne dati 100% sebe! I više nego ok je da niste savršeni u svemu što radite! Bitno da ono što radite, usitinu volite… i da to radite zbog onih koje volite! A oni Vas ionako vole! Čak i onda kad Vam ručak malo zagori i najdraže im traperice nisu oprane. I sigurna sam da ste njima savršeni baš takvi kakvi jeste!

Ja bih uistinu voljela sada reći kako ću se pozdraviti sa svojim perfekcionizmom i sutra reći “Ma baš me briga!”… ali svi znamo da to nije i neće biti moguće! Bar ne još! 😉 To je dio mene i dio onog čega ja jesam! Od sada se samo trudim, pridavati mu malo manje pažnje nego prije… A puno više svim onim drugim, bitnim stvarima! Onima zbog kojih navečer sretna i zahvalna legnem u krevet! Sigurna sam da znate na što mislim.

I zato ne zaboravite, sreća ne leži u kući koja blista i savršenom kolaču. Sreća leži u prvim koracima Vašeg djeteta…njihovom smijehu, zagrljaju i ljubavi…sreća je čuti kako ste najbolja mama na svijetu! Sreća je, i nakon toliko godina, vidjeti kako Vas suprug zaljubljeno gleda… i još puno puno takvih “sitnica”…

Do idućeg pisanja….već znate…

Vaša Sarah