“Bili jednom brat i sestra, Šime i Marija. I dok je Marija oduvijek bila hrabra i znatiželjna, Šime je nekako uvijek stajao po strani i uvijek se bojao isprobati nešto novo. Jednog je dana mama upitala: “Tko će od vas dvoje otići dolje u podrum, donijeti mi par krumpira za ručak?” Prije nego je pitanje postavila, Marija je zgrabila vrećicu i otrčala po krumpire. Sljedećeg je dana mama zamolila: “Šime, Marija, hajde se popnite na stolicu i dohvatite mi knjigu s te prve police.” I dok je Šime razmišljao, Marija je već bila na stolici i posezala za knjigom. Jednog je dana mami opet trebala mala pomoć. “Tko bi od vas dvoje otišao do susjede Marine i zamolio je za malo šećera?” Marija je i ovaj puta, odmah povikala: “Ja ću mama!” i istrčala van. Mama je iz dana u dan zadavala male zadatke svojoj djeci i pritom promatrala kako je Šime postajao sve tužniji i tužniji. Jednog ga je dana posjela sebi u krilo i upitala: “Šime, zašto si tako tužan?”, no Šime je samo šutio i gledao u svoje male ručice. “Da li je to možda zato što mi Marija uvijek pomaže, a ti ne?” Šime je i dalje šutio, a mama je pitala dalje: “Bi li mi i ti volio ponekad pomoći?” na što je Šime tužno kimnuo. “Mama, ja bih tebi stvarno želio pomoći, ali ja se bojim da neću znati. Bojim se da je to preteško za mene pa zato ne želim niti pokušati.” Mama je snažno zagrlila Šimu i rekla mu: “Ali Šime, nikada nećeš znati što sve možeš napraviti i za što si sve sposoban, ako nikada ništa ne probaš!” “Ali mene je strah, mama!” ponovio je Šime još jednom. “Sjećaš se Šime, kako si prošle godine želio sam obuti cipele i kako ti nikako nije uspijevalo, ali si pokušavao toliko dugo sve dok nisi uspio. A vidi te danas! Ne samo da možeš obuti cipele, već se samostalno i odijevaš! A sjećaš li se kako si plakao jer više nisi želio da te tata i ja hranimo, već si želio jesti sam? I kako si prve dane bezuspješno pokušavao staviti žlicu u usta, a sva hrana je ispadala s nje? Danas samostalno jedeš sve što ti se stavi u tanjur, bez da išta ispadne! Što misliš Šime, zašto si sve to uspio naučiti?” pitala je mama. “Zato što sam pokušao?” tiho je upitao Šime. “Tako je! Zato što si pokušao i nastavio pokušavati sve dok nisi uspio!” odgovorila je mama. “Tvoja sestra nije ništa sposobnija od tebe, samo se, za razliku od tebe, ona ne boji pokušati nešto novo! Ne zaboravi nikada, da možeš sve što poželiš, samo se moraš usuditi i pokušati!” Idućeg dana mama je brisala prašinu sa visokog ormara u hodniku i za to se popela na ljestve. U jednom joj je trenutku ispala krpa i zamolila je djecu da joj ju dodaju. Šime je podigao krpu i pokušao je dodati mami, ali kako je mama bila visoko, nije ju mogao dohvatiti. Da bi krpu dodao mami, trebao se popeti na ljestve. Neko je vrijeme razmišljao, a kada je pogledao mamu, ona mu je nasmijana šapnula: “Sve možeš Šime, samo moraš pokušati!” Šime je stisnuo zube i popeo se na ljestve kako bi mami dodao krpu. Kada je sišao, Marija ga je sva sretna zagrlila i rekla: “Znala sam da ti to možeš Šime! Ipak si ti moj veliki brat!” I tako je mama, uz puno ljubavi i strpljenja naučila Šimu da može postići sve što poželi samo ako vjeruje u sebe.

Ova priča je bila uvertira u Noino prvo spavanje bez dude prije nekih desetak dana. Znam da će se dio vas sada zgroziti kada kažem da Noah ima već četiri godine i da smo se tek sada uspjeli “riješiti” dude. I znam da ste u pravu i da je već velik.. i da je to trebalo napraviti davno.. ali nismo. A zašto nismo?? Pa iskreno, ni sama ne znam. Možda jer je tako bilo lakše. Možda jer je previše plakao svaki puta kada bih mu spomenula kako je već prevelik za dudu. Možda jer mu mlađa sestra još uvijek ima dudu pa ga je to stalno podsjećalo na nju. Možda zato što sam ja sama bila zaokupljena nekim drugim stvarima i nisam na vrijeme reagirala i krenula s odvikavanjem. A vrlo vjerojatno i zato što sam duboko u sebi željela da sam dođe do zaključka da mu duda više ne treba. Da jednostavno sam shvati da je već velik i da može bez nje. I tako sam čekala i čekala, a svaki puta kada bih ga upitala da li je spreman za spavanje bez dude, jasno bi rekao da nije. Uz to bi dao i objašnjenje kako “on zna da, kada se noću probudi, on više neće moći zaspati ako ne bude imao dudu.” S ovim zadnjim dijelom je nažalost bio u pravu tako da smo probdjeli prvih par noći tj. dio noći kada bi se probudio i više ne bi mogao zaspati.

Uglavnom, budući on sam nije izjavio želju da izbacimo dudu iz naše rutine uspavljivanja, duda je jednog dana jednostavno “nestala”. Preko dana je sve bilo ok jer ju ni inače nije danju koristio, ali kako se približila noć, počeli su problemi. Nekontrolirani plač, pretraživanje čitave kuće…sve ne bi li pronašao svoju dudu. Vjerujem da je svakom roditelju teško gledati svoje dijete takvo, unatoč tome što zna da radi dobru stvar. Priznajem da sam nakratko došla u napast pridružiti mu se u potrazi i pronaći dudu, samo kako bi on bio miran, a i svi mi skupa s njim. Moj zadnji pokušaj ustrajanja u njegovu spavanju bez dude, bio je sljedeći prijedlog: Može sam birati hoćemo li skupa potražiti dudu, ali ako ju nađemo, on mora ići sam u krevet ili će on pokušati zaspati bez dude, a ja ću ići s njim kao i inače (moj podli prijedlog da bira između dude i mene 🙂 ). Jako dugo je razmišljao i na koncu se odlučio da ide sa mnom u krevet ako mu ispričam priču. I tako je nastala priča o Šimi koji se bojao nešto pokušati, a kada je jednom pokušao je vidio kako može sve što poželi. Kada sam bila gotova s pričom, Noah me upitao: “Misliš li mama da ću i ja moći zaspati bez dude ako probam?” na što sam ja rekla da sam sigurna da hoće.

Možda vam je ova priča malo plitka, ali bojažljivi Šime je naučio mog Nou da vjerom u sebe može puno toga postići…pa čak i spavati bez voljene dude 😉 . Ali ne samo njega, naučio je i mene, da bih trebala djecu češće poticati da samostalno nešto pokušaju, umjesto da ja to za njih napravim. Znam da je puno puta lakše, a gotovo uvijek brže kada mi za njih nešto obavimo, ali onaj sjaj u njihovim očima, ona neopisiva sreća koja ih preplavi kada shvate da samostalno mogu nešto napraviti, bez tuđe pomoći, mislim da je taj trenutak vrijedan čekanja.

Zato potičimo djecu da vjeruju u sebe, ne time što ćemo im puniti glavu kako su najljepši, najpametniji ili ne znam ni ja što ne, nego pokazujući im da mi vjerujemo u njih time što ćemo im prepustiti da obave nešto sami, onako kako oni najbolje znaju.

Mislim da vam ne moram govoriti niti opisivati koliko je Noah bio ponosan kada se ujutro probudio i shvatio da je samostalno uspio spavati bez dude. I koliko je ta činjenica podignula njegovo mišljenje o samome sebi – jer on je sada veliki dečko, koji spava bez dude! 🙂

Vjerujte u njih… Čarobna su ta naša mala bića.. I da, stvarno mogu sve što požele, ako samo dovoljno čvrsto vjeruju u to!

Do idućeg pisanja,

Vaša S.