Missing Consumer Key - Check Settings

Neka nova revolucija…

Dođe tako trenutak u životu kada netko ušeta u tvoj život. Netko drugačiji. Netko poseban. Netko zbog koga se želiš pokazati u najboljem svjetlu. Netko zbog koga odjednom iskušavaš raznorazne recepte i u kuhinji provodiš sve više vremena. Jer učili su te da “prava” žena, mora dobro kuhati da bi zadržala muškarca u svom životu. Pojavi se taj netko, zbog koga se odjednom počinješ mijenjati. Ne zato što on to traži. Zato što ti misliš da tako treba biti.

Odjednom njegove potrebe postanu važnije od tvojih. Iz dana u dan daješ komadić sebe. Otkazuješ kavu s curama jer je on nenadano ipak slobodan, a ti ga ne možeš odbiti. Jer.. prava žena ne odbija svog muškarca. Praviš se da dijeliš njegovu strast prema sportu iako u životu dana nisi vježbala.. Jer… bitno je imati zajednički hobi, zar ne?

I tako i dalje daješ… Odričeš se… Malo po malo.. Svoje slobodne trenutke, svoje vrijeme za sebe, mijenjaš za vrijeme s njim. I da ne bude zabune.. Pritom se osjećaš super.. Ti letiš! Jer to je ljubav! A ljubav je davanje! Ljubav je staviti tuđe potrebe ispred svojih. I nekako neprimjetno, tek tako, dođe dan, kada više nisi najvažnija osoba u svome životu. Jer sada je on broj jedan.

Ako sve ide po planu i sunce, mjesec i zvijezde se udruže, za koju godinu, a možda i prije 😉 , vaša je veza toliko uznapredovala, da stiže i prva beba. Vaše malo čudo. Netko tko se iz ničeg, penje ravno na vrh ljestvice. Još netko tko postaje važniji od tebe. Kako se povećava broj tvoje djece, ti samo više toneš na ljestvici. Osjećaš da si sretna i ispunjena jer imaš sve ono o čemu si sanjala, sve ono što svijet misli da je za sreću potrebno, a pritom nisi svjesna na koju poziciju te život stavio. Zaboravljaš da tebi nije mjesto na dnu ljestvice.

I tako, s dolaskom djeteta, ti se daješ još i više. Jer dijete te treba, ono samo ne može. A to tvoje malo blago, brzo prokuži kako stvari funkcioniraju pa traži sve više, a ti daješ sve više. Jer što ti drugo preostaje?

No da stvar bude gora, osim tebe i tvoj se partner stalno spušta. Stepenicu po stepenicu. I postaje sasvim vidno, da mu pozicija pri dnu ljestvice, nije baš najdraža. Tu i tamo izrazi svoje nezadovoljstvo svojim statusom, manjkom vremena kojeg imaš za njega. Pa onda opet potegneš malo više i odlučiš mu dati još mali dio. Malo više vremena. Onog kada dijete spava. Onog koje bi tebi trebalo. Ali, on je ipak za jednu čitavu stepenicu više od tebe. Važniji od tebe pa se odričeš svog vremena i između vremena za dijete, za čišćenje i kuhanje, za posao, ubaciš još i vrijeme za partnera. Možeš ti to. Tebi ionako ništa ne treba. Sretna si sa onim što imaš.

Iz dana u dan, sve ono što si nekoć davala sebi, sada daješ drugima. No dobro, daješ onima koje voliš pa je to sasvim ispravno. Jer, ako se dobro sjećaš, učili su te da nije u redu voljeti sebe, staviti sebe ispred drugih. Učili su te da je žena dobra samo onda kada su svi oko nje zadovoljni i sretni. Učile smo, ponajviše gledajući naše majke, da je nama ženama, mjesto na dnu ljestvice. Pritom nije bitno da li smo mi tamo sretne.

Za one na dnu ljestvice malo tko pita. One su rođene da služe drugima. Da daju. Daju iz ljubavi.

I tako dođe dan kada davanje iz ljubavi, postane davanje iz moranja. Dan kada je netko tko je bio sretan, postane netko čija svrha je usrećiti svijet oko sebe. Svih osim sebe.

Daješ i daješ. Naravno, puno toga i primaš od ljudi koji te vole. Primaš od supruga, od roditelja, prijatelja. Primaš neopisivu količinu ljubavi od djece. Ali postoji jedan problem.

Od sebe ne primaš. Ništa. Sebi ne daješ. Ništa.

Duša ti žudi za malo pažnje. Ne prepoznaješ se više. Ne čuješ više onaj glas iznutra koji ti je toliko puta pokazao ispravan put. Ne znaš više svoje želje. Nemaš više snova. Samo si tu. Kao oklop koji izvršava svoju funkciju – zadovoljiti svijet oko sebe. A pritom tvoje tijelo, koje ti šalje razne signale u vidu vrtoglavice, nesanice, iscrpljenosti, kao da vrišti – “Hej! Trebam te! Zar ne vidiš koliko te mi, tvoje tijelo, tvoja duša, trebamo??!”

Pored tolike želje da udovoljiš svima i pobrineš se za to da svi oko tebe budu sretni, jako lako zaboravljaš da je tvoja dužnost, možda najvažnija – brinuti se za sebe! Jer kakva ćeš biti majka ako si bolesna, kada od umora ne možeš ustati?? Kakva ćeš biti supruga kada gotovo da više ne postojiš? Kakve si uopće osoba kada izgubiš osobnost i zanemariš sve ono što te čini ženom, a od tebe ostane samo prazna ljuštura?

Rijetke su one među nama koje se uspiju othrvati toj potrebi da skrbe za svih, tom urođenom porivu da na sebe natovare teret čitavog svijeta.

I baš te rijetke, danas postaju uzor svima nama koje smo se izgubile. Kao svjetlo na kraju tunela, gotovo neprimjetno, nazire se šačica žena koje glasno i javno izražavaju nezadovoljstvo tom ulogom za koju vjerujemo da smo si ju same odabrale, nesvjesne da nam ista ta uloga, kroz višestoljetne obrasce ponašanja naših pretkinja, postala dio našeg genetskog koda. Iako joj tamo nije mjesto! Baš zato te žene, ta šačica hrabrih, pokreće neku novu vrstu revolucije u kojoj je cilj pronaći put natrag sebi i voljeti sebe! Javno i ponosno.

Nije sramota ponekada staviti svoje potrebe na prvo mjesto. Nije sramota tražiti pomoć, prenijeti poslove, glasno i jasno izreći svoje želje, baš kao i svoje nezadovoljstvo. Nije sramota voljeti sebe! To nije sramota. To je tvoje pravo. Tvoja dužnost!

Budi ona žena koja će biti podrška drugoj, izgubljenoj ženi, a najvažnije.. Budi podrška samoj sebi!

I zapamti jedno, molim te. Tvoje mjesto, sasvim sigurno nije na dnu ljestvice!

Do idućeg pisanja….

S.

Leave a comment