Sjećate se svoje srednje škole, ideala, snova i očekivanja koja ste imali? Svoje maturalne večeri i osjećaja kada ste odjenuli svečanu haljinu i možda po prvi puta obuli cipele na petu? Kako ste bili uvjereni da ste sada napokon odrasli? Sjećate se prvog dana fakulteta i onog osjećaja straha i bespomoći u nepoznatom gradu? Sjećate se dana kada ste svoju diplomu primili u ruke i osjetili neopisiv ponos i olakšanje što je taj dio života konačno iza Vas? Kako ste maštali o nekom super poslu i tome kako ćete biti uspješni? Sjećate se dana Vašeg vjenčanja i one čiste sreće koja Vas je obuzela i kojom ste zarazili sve oko sebe? Sjećate se rođenja svog prvog djeteta i kako Vam se činilo da vrijeme stoji dok se Vi mučite i bezuspješno pokušavati uspavati dijete koje ne želi prestati plakati?

Sjećate se? A danas, pet, deset, dvadeset, a možda i više godina nakon svega? Gdje ste danas?

Ja se još jako dobro sjećam one visoke srednjoškolke, duge kose, u martama i poderanim trapericama, koja je svima jasno i glasno iznosila svoje mišljenje o apsolutno svemu. Koju nije bilo strah ni sram upustiti se u neku diskusiju i koja je puna strasti branila svoja uvjerenja. Koja je vjerovala u pravdu i stala uvijek na stranu onog kome je nepravda nanesena. Kada se pogledam danas, vidim na dane, tihu, povučenu, zamišljenu ženu i pitam se gdje je nestala, gdje se skrila ta djevojka? Da li je postala tiša jer ju je život razočarao ili je samo s godinama naučila razlikovati bitke za koje se isplati boriti?

Sjećam se i one uplašene cure koja je iz malog otočkog mjesta došla u metropolu i koja je mjesecima svaki dan samo plakala jer nije podnosila zagrebačku hladnoću, jer se osjećala usamljeno i prestrašeno. Ali sjećam se isto tako i njenog prvog proljeća kada je Zagreb procvjetao, a s njime i ona. I zaljubila se u taj grad na Savi. I ta ljubav i danas traje.

A onda su nekako te zagrebačke godine proletjele i čim se snašla i udomaćila, već je držala diplomu u ruci. I sjećam se snova o nekom super poslu, snova o tome kako će raditi nešto bitno, nešto što će poboljšati svijet. Snova o tome kako će jednog dana postati uspješna sutkinja i truditi se pravo malo približiti pravdi. A onda su došli prvi poslovi, a s njima, nažalost i prva razočaranja. I ona spoznaja da radiš u sustavu u kojem, ma koliko dobar bio, nikada nećeš postići ništa, samo zato što nemaš nekog tko te gura. I onaj revolt koji se uvijek iznova u meni javlja kada osjetim nepravdu. I ona odluka da ne želim biti ista kao svi, da ne želim igrati tu igru. Igru koja nije pravedna. Pravedna u mojim očima. I povlačenje. I kretanje ispočetka.

A dana svog vjenčanja…. Toga se najbolje sjećam. Možda zato što ne datira tako davno. A možda i zato što je to je bio najsretniji dan u mom životu. Sjećam se kako me prijateljica pitala, kako je moguće da sam tako smirena i čudila se što uopće nisam nervozna. Jer ja inače nisam baš najsmirenija kada su neke prigode u pitanju. Onaj dio mene, onaj control freak koji sve mora nadzirati je turbo napet i propusti velik dio zabave… inače…. Ali tog dana ne! U šali sam joj rekla da je to zato što je i meni i suprugu to drugi brak pa sve već znamo. 🙂 Ali istina je bila ta, da sam jedino znala da sve što želim jest da budem njegova žena… da ću s tim prstenom, tim potpisom, tim obećanjem, još više pripadati njemu. To je onaj osjećaj kada točno znate što radite… kada nema niti malo dvojbe…samo sreća, radost i slatko isčekivanje. Postoji jedna fotografija s našeg vjenčanja, moja omiljena, snimljena u trenutku kada nas je matičarka proglasila mužem i ženom, a mi smo se pogledali, pršteći od sreće, a oči su nam klicale: “Uspjeli smo!!!” U ovom dijelu mog života nema razočaranja. I uvjerena sam da ga ni neće biti. Znam i osjećam da sam s njim na pravom mjestu. Da sam našla svoj dom.

Što se tiče djece, znate već da ih imam troje. I živo se sjećam dana (i bola 🙂 ) kada su došli na svijet. Sjećam se i dana kada sam saznala za njih. I sreću koja me preplavila. I strah od svega nepoznatog. I planova i snova koje sam imala. I toga kako sam mislila da ću uvijek biti puna razumijevanja za njih, da neću biti stroga, da ću im biti podrška… mama kojoj se uvijek, bez straha, mogu obratiti. Da ću uvijek imati vremena za njih. I da ću nastojati da svaki dan osjete koliko su voljeni. Voljela bih Vam sada reći da sam postala upravo takva mama. Mama koja nikada ne viče, koja se nikada ne ljuti… mama koja nikada ne koristi izraze poput “samo da završim ovo”, “samo da još napravim ono”… mama koja uvijek ima vremena i volje za igru…. Ali nisam. Da se trudim, trudim se. Ali život je nekada težak, kao što znate. I koliko god bi mi nešto htjeli, nekada jednostavno ne ide. Ja si primjerice, uvijek iznova govorim kako moram (i moram!!) naći više vremena za moju najstariju. Prvorođena su djeca, nekako mi se čini, uvijek puna razumijevanja, spremna staviti svoje želje po stranu, uvijek strpljiva, spremna pomoći. A ovim mlađima je izgleda urođena borbenost, tvrdoglavost, ne odustajanje od svoje namjere. Tako je i kod mojih. Nekada imam osjećaj da su me ovo dvoje malih, skroz okupiralo i ne puštaju…niti sekund.. I uvijek kada se s Evom nešto dogovorim, da ćemo napraviti nešto same, ići negdje same ili slično, jedno od njih se ugura. A ona, onako dobra kako je, na to samo kaže: “Ma nema veze mama! Drugi put ćemo mi.” I tako to ide. Evo Noah sada ima tri i pol godine i sram me reći vam, kako od njegova rođenja, nas dvije nismo same otišle u kino. I iskreno, strah me da će doći dan kada će mi reći kako nisam imala vremena za nju. Biti roditelj težak je posao. Biti roditelj više djece još teži. Ostaje mi samo truditi se i dalje biti im što bolja mama. I voljeti ih beskonačno i bezgranično, kako oni kažu. I nadati se da osjete tu ljubav. I da će jednog dana, kada sami budu imali djecu, shvatiti neke moje postupke i pogreške.

Pokušajte se i Vi prisjetiti nekih važnih dana, Vaših osjećaja, želja i snova.

Kao što vidite, moji se neki i nisu baš ostvarili. A možda su se jednostavno s vremenom i promijenili. I u redu je težiti ostvarenju svojih mladenačkih snova i želja. Ali jednako je tako, u redu i odustati od njih u trenutku kada se izgubi onaj osjećaj koji nas je nekoć vodio. Osjećaj da je to što radimo, ispravno.

Ja uistinu vjerujem da nas svaki korak u životu vodi do mjesta na kojem nam je suđeno da budemo. Neke od nas lakšim, a neke poput mene, malo težim putem. Ali sve dok iz grešaka učimo, dok se poslije svakog pada i poraza dižemo, sve dok nastavljamo kucati na neka nova vrata i pritom dajemo najbolje od sebe, život ima smisla. A gdje će nas na kraju dovesti, to ionako zna samo Onaj gore. 😉

Do idućeg pisanja….

Vaša Sarah