Prije nekoliko dana, naletjela sam na objavu jedne mame čiji profil rado pratim, u kojoj piše o tome kako ju djeca dovode do ludila kada su s njom, a čim ih nema neopisivo joj fale. I nekako mi ta njezina izjava ne da mira… Osjećam konačno da sam spremna suočiti se sama sa sobom i onim pitanjem od kojeg bježim svaki puta kada suprug ode s djecom na par sati negdje, svaki puta kada moram izaći, a oni ne krenu automatski za mnom, već ostanu kući.

Uvijek do sada, kada bi se dogodilo takvo nešto, nisam si dopuštala pitanje koje mi je zadnjih dana u glavi.. pitanje koje bih ranije uvijek odbacila ne dozvoljavajući si pobliže se njime pozabaviti.

Tko je tu ovisan o kome, djeca o meni ili ja o djeci??

Jako dobro se sjećam sebe kao mlade mame kada sam rodila Evu. Mame, koja nije vidjela ništa loše u tome da se povremeno izdoji i ostavi dijete na čuvanje baki kako bi mogla imati par sati za sebe. Mame, kojoj nije bilo dvojbeno da će se vratiti na posao, nakon što malena napuni godinu dana. Mame, koja je unatoč tome što je postala mama i obožavala svoje dijete, i dalje zadržala svoj život.

A onda se sjetim one druge mame koja sam postala kada sam rodila svoje drugo dijete. Mame, koja se nije htjela niti sekunde odvojiti od svog djeteta, kojoj nije dolazilo u obzir ostaviti ga na čuvanje ikome, čak ni suprugu! Mame, koja je ubrzo nakon rođenja, poželjela više se ne vraćati na posao i posvetiti se skroz djeci. Kada malo bolje razmislim o tome, možda je razlog u toj drugačijoj reakciji na dijete, to što sam bila šest godina starija. Gotovo sam sigurna da je velikim dijelom, razlog i taj što je Noah rođen kao nedonošče i što smo njegovu prvu godinu, doslovno hodočastili po bolnicama. Jednostavno sam postala osjetljivija, zabrinutija. Kao da me postalo strah da ću propustiti nešto ako nisam stalno s njima. Da neće biti dovoljno zaštićeni bez mene. A možda sam samo shvatila što je u konačnici bitno. Odnosno, što je meni bitnije. Biti uz svoju djecu.

No, ono što se moram pitati i mimo ovih nespornih okolnosti – da li je razlog moje preobrazbe od mame koja radi, izlazi, ne osjeća grižnju savjesti ako bez djeteta provodi neko vrijeme, do mame koja se odrekla sebe i svog života, možda taj što sam nakon razvoda, ostala sama? Što sam se povukla od svih, čak i onih koji su se htjeli brinuti za mene? Što sam jedino uz svoju djecu imala osjećaj da sam korisna, da vrijedim?! Da me netko treba?! Da me netko voli?!

Sjećam se trenutaka, kada bi mi suprug znao reći – Ti uopće više ne vidiš mene, toliko si obuzeta djecom da si zaboravila na mene i na nas. Naravno da sam to nijekala, pokušavala mu objasniti da sam njima jednostavno potrebna, a njemu ne. Naravno da to nije bila istina! Nisam mu potrebna (kao ni on meni) u onom smislu u kojem sam potrebna njima, ali naravno da me partner treba! Uostalom, i ja njega trebam! I želim! I znam da mu je u proteklih par godina, nedostajalo to što su se sav moj život, sve moje teme, ticale djece i kuće. I polako shvaćam da sam pogriješila, puštajući ga da čeka dok djeca malo ne narastu. Sva sreća što je on takav kakav je. Sva sreća što je znao da ću kad tad shvatiti da naš život može funkcionirati samo onda kada smo nas dvoje – NAS DVOJE! Sva sreća što sam ja to konačno shvatila! 😉

Nikada djeci nisam dala do znanja da mi je teško kada ostanem sama, ali zahvaljujući njih troje, itekako sam svjesna kako oni vide puno više nego im mi pokažemo. I shvatila sam da ne želim da se moja djeca brinu za mene i misle da sam tužna ako odu nekamo bez mene. Želim da sretni odlaze i još sretniji se vraćaju. Želim biti roditelj koji će im svojim primjerom pokazati kako je bitno imati dobar odnos i kvalitetno vrijeme sa samim sobom.

Ne mogu vam još uvijek reći da sam vratila svoj život, da sam spremna ostaviti djecu na čuvanje i biti sama za sebe. Još uvijek sam previše vezana. Još uvijek me usrećuje kada kažu “Ajde neka tata ide u dućan, a ti ostani s nama!” Još uvijek sam sretna kada vidim koliko me vole i žele pored sebe. Mislim da će to tako i ostati u nekoj mjeri. Ali isto tako sam vidjela zadnjih mjesec, dva, dok je Eva recimo bila u školi, Judita spavala, a Noah izrazio želju da dulje ostane u vrtiću, kako mi je prijeko potrebno to vrijeme za sebe. Dugo sam si nabijala grižnju savjesti, ostavljajući ga u vrtiću dok ja kući sjedim i primjerice čitam knjigu, a onda je došao moment u kojem sam priznala sebi da je za njega bolje među djecom, dok je za mene taj sat ili dva, dragocjen.

Iako vidim koliko mi treba vrijeme za sebe, vrijeme za supruga i mene, priznati ću Vam da me strah dana, kada će Judita koja je zbog dobi najvezanija, prestati plakati za mnom i inzistirati na tome da uvijek ide sa mnom. Strah me dana kada ću njima prestati biti potrebna, jer iskreno, trenutno ne znam što sam i koja je moja uloga. Ne znam više tko sam ako nisam mama.

Ali mogu vam svima reći, da sam barem došla do točke u kojoj, unatoč strahu, želim opet doznati tko sam. U kojoj se veselim putovanju s mužem, bez djece. Došla sam do točke u kojoj više ne želim misliti kako sam loša mama, ako nisam posvećena isključivo djeci.

Možda nije veliki napredak, ali svakako je prvi korak. 😉

Do idućeg pisanja…

Vaša Sarah