Missing Consumer Key - Check Settings

Male životinjske priče Jer priče su uvijek u modi Male životinjske priče Jer priče su uvijek u modi Male životinjske priče Jer priče su uvijek u modi Male životinjske priče Jer priče su uvijek u modi Male životinjske priče Jer priče su uvijek u modi Male životinjske priče Jer priče su uvijek u modi
A na kraju vam želim…

Evo nas opet na još jednom kraju… jedne godine…jedne brojke… Čudna je bila ova dvadeseta…ne moram vam to govoriti. S jedne strane otuđena, usamljena, prepuna straha i neizvjesnosti… S druge strane nam je možda baš ta otuđenost od drugih, od svijeta, dala da se povežemo sa onima koji su nam najbliži. Sjećam se, kako smo na početku prvog “lock down-a”, suprug i ja mislili kako nećemo preživjeti rad od kuće, školu od kuće.. svi stalno kući, sami, bez posjeta, bez izlazaka.. Na kraju nas je život podučio još jednom i pokazao koliko malo nam je u biti potrebno za život, koliko kreativni možemo biti, koliko djeci možemo pružiti zabavu i bez posjećivanja igrališta, igraonica, prijatelja, koliko ljepote se krije u nama neposrednoj blizini.

I samo tako, nestala sam ja….

Postoje oni dani koji nisu baš dobri…da ne kažem loši.. I ne mislim pritom na velike tragedije, gubitke i slično… mislim na sve one dane, koji se po ničemu ne razlikuju od jučer ili sutra, osim po tuzi koja se nekako uvuče u nas i obuzme nas. Dani u kojima ni toliko omiljene ručice naše djece ni stotinu “Mama, volim te!”, ne mogu izbaciti tugu iz vas. Tugu koja je došla nepozvana, niotkuda, bez najave i objašnjenja. I takve dane ja onda provodim razmišljajući o toj tuzi, analizirajući prošlost i pitajući se odakle se ta tuga stvorila…jer do prije par godina je nije bilo u mom životu.

Takva sam jer…

Pitate li se ikada zašto ste baš takvi kakvi jeste? Zašto niste jači? Zašto niste mekši? Zašto niste malo manje tvrdoglavi ili pak malo više uporni? Smeta li vam što vaši bližnji nisu malo suosjećaniji? Što ne obraćaju malo više pozornosti na vas i svijet oko sebe? Što ne vide svijet onako kako ga vi vidite? Prihvaćate li svoje voljene, supruga, djecu, takve kakve jesu ili ih pokušavate promijeniti? Možemo li se uopće promijeniti ili smo jednostavno takvi i nema nam pomoći?

Prije svega, Čovjek!

Gubitak i smrt. Ono što nas slomi. Oduzme nam tlo pod nogama. Pokaže nam koliko smo zapravo mali. Koliko smo nevažni. No unatoč tome što smo u očima svijeta mali i nevažni, nekome smo sve, nekome smo čitav svijet. Svijet koji je u samo jednom trenutku nestao. A umjesto tog svijeta, ostala je praznina.

Biti roditelj 2020.

Od trenutka od kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali su dio moje.

Mene Špiro zove.

Danas vam pričam jednu priču. Priču o ljubavi koja je trajala čitav život. Priču o ljubavi koja je nadvlada čak i smrt. Priču o mojoj babi i didu. Priču o Mariji i Špiru.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam posljednji put vidjela svoju babu Maru. Bila je nedjela, a kao što je svake nedjelje bio običaj, cijeli čopor moje obitelji skupio se poslijepodne kod babe. Toliko godina isti ritual. Nagurali bi se svi u malu kuhinjicu i slušali njene priče. Samo što tu nedjelju nije pričala priče. Nije željela. Nije mogla.

“Samo” mama?!

Nedavno me susrela poznanica moga brata i kako se nismo vidjele dulje vrijeme, stala ona da par minuta popriča sa mnom… I kako to u “small talk-u” biva, odjednom će ona meni: “Pa koliko ti ono djece imaš?!” U tom prvom trenutku nisam ni primijetila negativan prizvuk njenog pitanja pa sam veselo odgovorila: “Troje je moje, a povremeno nam dođe još dvoje od muža”. Ako do sada nisam spominjala, moj suprug ima dvije cure iz prvog braka tako da par puta tjedno, i svaki drugi vikend u našoj kući bude petero djece u rasponu od 1 do 13 godina. I iskreno, do sada nikome od nas to nije bilo nekako čudno, ali očito nas “javnost” drugačije percipira.. Nebitno, nisam ovdje htjela o broju djece, već o nečem drugom. Da se vratim na poznanicu mog brata, nakon što je čula broj djece, samo je dodala: “Ajme, pa što ti je to trebalo?! Uopće ti ne sliči da imaš toliko djece!!”.

Moj (ne)prijatelj Ponos.

“Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža.”

Sigurna sam da će dosta vas prepoznati ovu rečenicu iz Malog princa. Iako ima puno poznatijih citata iz te svima nam poznate priče, ova me rečenica podsjetila na mene. Nema mjesec dana da sam ju ponovno, nakon dosta godina pročitala. Tražila sam neko štivo koje bi Eva mogla čitati preko ljeta, budući je svoje dvije knjige koje smo donijeli, pročitala za tri dana. Ali nekako joj nije sjela. Danima je stajala i valjda čekala da ju ja pročitam. I eto teme za novi post. 🙂

Vrijeme stani….

Danas ću biti malo melankolična. Nije mi namjera rastužiti ikoga, ali postoje trenuci u životu kojih se uvijek s nekom sjetom sjećamo. Trenuci kada postajemo možda malo više svjesni naše prolaznosti.

Ima možda nekih mjesec dana da smo Judita i ja prekinule naš poseban i možda “najintimniji” odnos. Budući je imala oko 16 i pol mjeseci, inače super jede i jednostavno obožava hranu, a i okolnosti da je od rođenja grozno spavala, zaključila sam da je vrijeme da se pozdravimo s dojenjem. Prva je noć prošla, blago rečeno, katastrofa! Nije prestala vrištati čitavu noć!

A gdje sam tu ja?

Današnja objava potaknuta je sportom na televiziji. Ne brinite, ne pada mi na pamet pisati o sportu 🙂 , ali sport na tv-u je jedna od onih stvarčica koje mi ponekad idu malo na živce. Jeste li i vi kao ja, da u pravilu ne reagirate na te sitnice koje vas nekako živciraju, i tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan? I onda jednog dana… BUM!!! Možda se moj suprug neće složiti sa mnom, ali mislim da općenito nisam baš netko tko previše prigovara. I sama sam svjesna da imam milion mušica i da sa mnom ponekad nije lako…